naslovna stranica - - - - - opis projekta - - - - - roman - - - - - upute za sudjelovanje

GRUBI TEKST

--------------------------------------------------------------------------------------------

Možda je bila pogreška što se vratio.

- Kamenica, gospodine, prava pogledajte, samo pola eura, gospodine, još miriše na more, na, primite, probajte kako je glatka iznutra, probajte!

Dječak zvjezdastih udova, vižljast i čokoladne puti nudio je muškarcu u bijelom lanenom odijelu i panamskom šeširu ružičastu školjku sa svog dlana. Kraj dječaka, stajala je debeljuškasta djevojčica masne duge kose pokazujući svojim zeleno-žutim noktima, s kojih se već ljuštio par dana stari lak, improvizirani stolčić ispred sebe. Zapravo su to bile kašete za voće i povrće koje su okrenute na svoju punu stranu i pokrivene starim novinama funkcionirale kao privremena tezga, po veličini doduše primijenjenija patuljcima, ali ipak dovoljno uočljiva; već i zbog toga što su se nad crno-bijelim novinskim natpisima kojih se više nitko ne sjeća, sjajile elegantne lepeze, Petrova uha duginih boja, biseraste dondole pravilnih linija, srebrne oštrige, nekoliko ljevkastih puževih kućica iz kojih su virile paučinasta crvena ticala sićušnih rakova… Najviše je bilo otvorenih i, naravno, praznih dagnji, neke od njih bile su obojane temperama u crvenu, zlatnu i narančastu boju.

Muškarčevu pažnju privuče jedini primjerak visoke periske što je podsjećala na damsku figuru plesačice iz rokoko-salona.

- Da, gospodine, ta je lijepa - nastavio je dječak svoje uvjeravanje - ali i najskuplja, 20 eura - dječak pošuti iščekujući, a zatim se zagleda duboko u lice preplanulog muškarca pokušavajući napipati trenutak kada će se brojne bore oko njegovih zelenih, mutnih očiju saviti u oblik gondole, spuštene u sredini, uzvinute na rubovima - osmijeh.

Muškarac je širio nosnice, nabubrene i crvene, da li od sunca ili od vina, djecu to nije zanimalo - slatkasti mliječni miris njihove kože miješao se s bažđenjem raspadnutih nevidljivih morskih algi i drugih prozirnih mrvica što su zajedno sa školjkama istrgnute iz svog vodenog kraljevstva.

- To ste vi izronili? - upita muškarac sada uhvativši iznenađenog dječaka za ruku. Mali se ukoči i blago pocrveni u licu. Djevojčica se uozbilji. Ali samo na trenutak. Jer tada muškarac izvuče onu prvu ponuđenu kamenicu iz dječakova dlana te se drugom rukom maši novčanika. To je malim uličnim dilerima dalo novog poleta:

- Ne, to su nam ribari… Da, mi smo! - upadali su jedno drugome u riječ, a zatim kao da su se dogovorili, dječak je sve prepustio djevojčici - Mi, mi smo, s maskama u dubokom moru, daleko od obale, dok se drugi kupaju, mi ronimo, zarađujemo - mala je bila rođena glumica angažiranog teatra. Tmurna socijalna priča djece sa svjetlih mediteranskih uličica.

Muškarac im je ostavio punih 5 eura i čim je dječak zgrabio novce, čovjek u lanenom odijelu znao je da je pogriješio. Dječakove oči odavale su poročno zadovoljstvo i gotovo sažaljenje kakvo profesionalni trgovci osjećaju prema naivnim mušterijama.

Muškarac je dobro poznavao taj osjećaj, uostalom tako je sve i počelo za njega.

S drugog kraja ulice prema muškarcu je sada, ostavljajući za sobom svoje partnere za poslovnim stolovima, trčalo još desetak dječaka i djevojčica mašući masnim školjkama u čvrsto stisnutim pesnicama.

- Gospodine, ima još, pogledajte, gospodine, ovamo, ovamo!

Spasio ga je uski prolaz kroz koji se provukao na rivu dok ga je rublje što se sušilo iznad njegove glave močilo po ramenima.

A zatim se utopio u masi masnoj od krema za sunčanje, ljepljivoj od rastopljenih kuglica sladoleda, šarenoj i zvonckavoj od limenih bračoleta, i polusrebrnih naušnica. Sunce je upravo zalazilo na obzorju razlijevajući svoje zrakaste prste posvuda, ispod ženskih suknji, preko čela znojnih konobara na prepunim terasama, nad tupa lica gradskih kipova… Zrak je nabubrena torta prepuna plastičnih ružica i tvrdih perlica koje ne možeš jesti. Sparno je.

I ona je jedna od žena kojoj sunčeve zrake crtaju šare po otkrivenim mišićavim bedrima, natkriva se nad njegovo meko, laneno odijelo i traži da joj pokaže školjku. A biser, pita ga ona, where are perls, they are empty! On se smiješi i pokazuje na njezine zube. These are perls. Ruka mu je mirna, samouvjerena and this, pruža prste prema njezinim punim usnama, na trenutak zastaje u pokretu, čekajući reakciju, ali čuje samo hihot njezine prijateljice, energičan, uzbuđen, drhtav. On je koncentriran samo na njezine usne koje fiksira svojim svjetlim gušter-zelenim, zavodničkim očima, prijateljičin glas gasi se u zavjereničkoj tišini punoj iščekivanja, njegovi prsti još uvijek ukočeni, ali tako nabubreni, puni soka u jagodicama; tada se njezine usne blago otvore i on zna da je to znak. Osjeti odlučan pritisak u preponama, dok njegov palac nježno, poput pera klizi po njezinim usnama što se spontano vlaže, šapće joj, this is ruby, samo malo dalje je meki purpurni jezik, leptiri u želucu lamataju krilima na samu primisao njezinog jezika u njegovim ustima; kažiprstom blago dodiruje njezinu meku, malu bradu, a zatim, ovaj put bez sustezanja, priljubljuje cijelu šaku na njezine tamne sljepoočnice, those beaufitul dark eyes are pure gems, njezino je lice glatko, toplo, otvoreno and this skin is pale, soft ivory. Ona se trzne i glasno nasmije, glas joj je taman i zvonak, osvježen:

- You tickle me!

Zjenice su joj sada raširene poput lopoča, samo je njezina prijateljica tiha, nevidljiva u svojoj zavisti.

Prije nego će se okrenuti, ostavlja mu novčanicu na stolu.

Dok odlazi, on gleda u njezina široka, mršava ramena. Zapravo si ne može pomoći, jednostavno obožava žene bez šminke.

Ali tada se prene.

- Madam! - pa ona je zaboravila školjku, ništa na kraju nije uzela od njega.

Ali ona ga više ne čuje jer se kreštavi prijateljičin glas trudi da ga čuju svi prolaznici:

- For God's sake, Helen, he's just a boy!

Da, tako je sve počelo za mene. Koliko sam tada mogao imati? Šesnaest, sedamnaest, nikako ne više, ali ako sam se uopće u nešto razumio u toj dobi, to su bile žene. Imao sam ono što nazivaju prirodnim talentom, bio sam najmlađi galeb u gradu, zato vjerojatno i najtraženiji. I nije tu bilo nikakve posebne tehnike zavođenja, nikakve matematike i laži kakvoj su skloni profesionalci uljuljkani učmalom preciznošću i predvidljivošću svoga posla, ne, ja sam doista uživao u svakoj novoj avanturi, ona me ispunjavala onako kako umjetnika svaki trenutak u danu ispunjava ideja o slici na kojoj radi ili je se sprema oblikovati. A kakve veze imaju školjke sa ženama? Ne znam da li smijem uopće govoriti o tome, ipak treba poštovati tajne profesije… No, pretpostavljam da ovime nemam kome naškoditi, možda baš suprotno, osvježiti ili čak spasiti od raspuknuća pokoju uspavanu bračnu vezu ili podati novi polet očajnim, iživljenim ljubavnicima. Postoji cijeli udžbenik erotskih igara koje se mogu izvoditi sa školjkama i naravno onim mekim, sluzavim plodovima što se gnijezde u njihovim nutrinama. Pogledajte sam oblik većine školjaka i njihov slatkoslani miris, na što vas podsjeća? I kada lickate i srčete bogatu, mesnatu srčiku pokazujući kako ih zapravo treba jesti, kakvu poruku šaljete? Ali to su one osnovne, pomalo grube metode rezervirane za prilike kada i nemate previše izbora, a hitno vam je potrebno platiti stanarinu. Jeste li probali odjenuti voljenu ili voljenog u školjke? Nemoguće? Da, istina je, one su prezatvorene, na kraju krajeva prekrute, a znaju biti i prehladne, ako ste ih dugo držali u sjeni, međutim sve će to samo pomoći… Izbor školjaka i raspored prepuštam vašoj maštovitosti… kada ste dakle rasporedili, dvije srebrne dagnje svaku na svoju napetu, crvenu bradavicu, meku jagodu, lepezu recimo između mekih, kušinastih bedara pa malo dublje, u jastučasto, mrežasto, na pupčić recimo malu, dondolicu, zatim još nekoliko manje poznatih vrsta ispod pazuha, po tankim, napetim rebrima, jedna na vratu, dva ukrasa za ramena, drugim riječima, što više to bolje, i to duže sladostrašće… ne trebam ni naglašavati da glatka strana mora ići prema dolje, da ugodno poklopi kožu poput kućice nad slinavim pužićem; sve se mora raditi pažljivo, s obaveznom laganom masažom kažiprstom ili palcem prije postavljanja ovih djevičanskih oklopa; kada ste odjenuli voljeno tijelo u te čvrste napete bikinije, tada započinje igra. Ispod jedne školjke ona je, da vi niste to vidjeli, bili ste zaposleni namještanjem jastuka, otvaranjem prozora i razmicanjem zavjesa ako ste egzibicionist, donošenjem vode ako je ona poput žedne spužvice spremna na vlaženje kroz sve otvore, ona je trenutak vaše namjerne nepažnje iskoristila za skrivanje ploda. Ispod jedne školjke nalazi se komadić mesa: toplo preporučam oštrige, ali nije neophodno, u svakom slučaju bilo bi dobro da je nešto mokro, svježe i sirovo. I tu kreće vaš pohod. Savjetujem da nepce i jezik umačete u recimo med ili blagu mješavinu octa i vode, ili još bolje vina i vode; čokolade i sirupi u ovakvoj kombinaciji mogu samo izazvati mučninu. Vrhom jezika, tako da jedva dotičete kožu, blago kružite oko svakog oklopa, kao da izviđate teren, svaki brežuljak, svaku udolinu posebno, pažljivo i predano. Jedan krug, drugi krug, pa se malo osvježite, koncetrično kružite od najdalje točke prema najbližoj. Ruke je u ovom dijelu igre zabranjeno upotrebljavati osim za pridržavanje na krevetu, tlu, ležaljci ili gdje ste se već odlučili smjestiti. Nakon predanog proučavanja, krenite od očiju i usta ( u pravilu je glavu dobro prekriti mrežastom maramom na velike proreze i prodirati jezikom upravo kroz njih, to će izazvati stalnu napetost i želju za oslobođenjem (vezivanje zapešća i nožnih zaglavaka ostavljam na volju onima sklonim egzibicijama tog tipa; strogo međutim zabranjujem korištenje vezica od metala ili kože, pobogu, pa ovdje je ipak riječ o efektu što veće prozračnosti i plutanja koji se mora postići). Za one koji se vole sladiti svim tjelesnim, žućkastim, zlaćanim i prozirnim tekućinama (ovisno o tome je li u prehrani prethodnog dana bilo više voća ili bjlenačevina), dakle za raznolika srkanja, polijevanja, krštenja i blagoslivljanja ne treba posebno naglašavati da nema boljeg pehara i školjke od prave školjke, prikladne za punjenje, savršene za ispijanje.

A sad dosta, i previše sam vam rekao. Ljetne sparine u sobi sa starinskim ventilatorom iz kojeg propuhuje mlačni vjetrić idealni su uvjeti za ovu kombinaciju zagonetnog labirinta i kolekcionarske strasti.

Obučete li ih u školjke, ukrasite li njima njihove bijele duge vratove, meke ušne resice i sitne zglobove, ne samo što ste dobili najefektiniji mogući nakit za male novce, nego ste ih pretvorili u morske božice, sirene kojima nitko ne može odoljeti, a svaka žena žudi za mišićavim, bespomoćnim Odisejima koji neće imati poslušnih mornara ušiju začepljenih voskom da ga vežu konopcima za jarbol.

A tek samo otvaranje školjke, kao da otvarate Tiffanijevu kutiju s dragim kamenjem, neizvjesnot prepuna emocija: iščekivanje u zagrljaju sa sjećanjem na dugo toplo ljeto - šum školjke na uhu, smirenje i podivljala želja. Čežnja.

Sljedeću večer Helen je došla sama, taman kada sam već bio pospremio svoje eksponate i potrpao ih u šareni peruanski ruksak. Kašete sam pobacao u uski prolaz gdje su karte igrali tezgari i prodavači iz unutrašnjosti, što će prenoćiti u gradu dok ne prodaju svu robu, drvene suvenire i narodne nošnje modernog kroja. Školjke mi nije bilo teško nabaviti, uglavnom sam ih dobivao od ribara što bi ih izvukli zajedno s kočama. Dečki su mi ih davali bez ikakvog plaćanja jer ne samo što sam im na rivi, u onih par sati koje su provodili na kopnu, pomogao čistiti i krpati mreže, nego su još dobivali i svakodnevnu dozu neophodnih erotskih fantazija što su ih u njihovim neispavanim tijelima uzrokovale moje istinite priče. Školjke su bile izgovor, i njima, i meni…

Helen je imala previše lijepo lice za britanski naglasak, a kad mi je objasnila da joj je majka bila Talijanka, otac Austrijanac, jedan od pradjedova hrvatski oficir u austro-ugarskoj vojsci, počeo sam još više adorirati tu svilenu pepeljastu kosu i tanke duge prste. Bila je profinjena, imala je ono, što smo u ono doba hipi glazbe i hladnog rata zvali stilom. Tada mi moj ego nije dozvolio da uopće razmišljam o tome, ali danas se pitam kako sam uopće uspio zavesti ženu poput nje. Muž joj je bio ambasador, s trenutnim boravištem u Genevi, a ona je iskoristila ljeto za proučavanje antičkih i renesansnih spomenika na istočnoj obali Jadrana. Ona je imala sve: novac, slobodno vrijeme, dobre veze, lagodan život, dosadu… A ja? Moji su roditelji negdje u unutrašnjosti punoj vlažne zemlje i znoja zaboravili da uopće postojim, tek bi ih koverta s nekom krupnijom novčanicom što bi u selo stigla svakih nekoliko mjeseci, podsjetila da, gle, i onaj sin, onaj koji nije ni prvi da ga se zapamti i upregne ostavštinom, ni posljednji da ga se pošalje u škole, onaj srednji, kojeg je zbog tolike gužve u obiteljskoj kući, teško i zapamtiti, crte lice su nam ionako svima slične, da je taj, znaš, naš dečko, ipak živ, eto i sjeti nas se, tu i tamo, ponekad, kad… Ja sam bio možda nitko, ali to nitko nije znao. Najmanje mulci s ulice koji su me gledali sa strahopoštovanjem, ni preplanule strankinje s kojima sam se šepirio pred tim istim mulcima dajući im napojnice za otvaranje hotelskih vratiju ili donošenje unaprijed naručenih cvjetnih bukea. A Helen? Ona je možda i znala, ali je nije bilo briga.

Večerali smo u “Posejdonu” vegetarijansku salatu s komoračom i kroštule za dezert, da budemo lagani, opravdala je izbor menija, i natočila mi još pola čaše malvazije. Ona je plaćala. Dok smo se provlačili između drvenih stolova s kariranim stoljnjacima, poslala je jedan suhi poljubac s dlana ženi u večernjoj haljini s dubokim V-izrezom i muškarcu u odijelu što su sjedili odmah do vrata.

Kad smo zakoračili na ulicu, rekla je poluglasno:

- Lajavci, kako ljudi uopće mogu voditi tako dosadne živote, nikad mi neće biti jasno! - stresla je ramenima i pognula glavu kao da pušta nevidljivoj crnoj ptici da je preleti.

Ulica je bila polumračna, gorio je tek jedan starinski fenjer čije je staklo bilo napuklo i prijetilo da se u kiši kristalića prospe prvom sretniku na glavu.

Morali smo paziti da pažljivo dižemo stopala kako ne bismo zapeli za neku izbočinu između kamenih ploča na tlu, koje nitko nije dotjerivao još od starih Rimljana. Bila je to draž našeg grada, nikad nisi mogao znati u kojoj zabiti ćeš pronaći najluksuzniji i najbolji restoran, dok su noviji dijelovi grada djelovali ledeno i bez duše. Uostalom, tako je sa svim mediteranskim mjestima, ako ih ne poznaš, prevare te i zavedu, a tada završiš u mraku bez novčanika i s masnicom na oku.

Razmaknuo sam lakat kako bih joj pružio priliku da se osloni na mene, međutim ona je dlanom samo proklizila preko moje podlaktice i zgloba da bi svoje vlažne prste splela među moje u najprije laganom, zatim snažnom stisku. Osjećao sam njezinu stegnutu kožicu ukliještenu u mome dlanu. Ukočila se i na trenutak mi se učinilo, čak i zastenjala od užitka. Bio je to nježan zvuk u finom prijelazu između drhtaja uslijed blagog fizičkog napora te ugodnog jutarnjeg rastezanja pred još toplim krevetom. Nismo se doticali ni jednim drugim dijelom tijela, samo su nam šake pulsirale u zajedničkom zagrljaju. Po toj prisnosti u rukama najprije sam shvatio koliko je zapravo strastvena, ali istovremeno ipak samo nevina djevojčica, dijete željno igre, baš poput mene. Uostalom, i nije bila puno starija, najviše sedam, osam godina, možda deset, i u punoj zrelosti, mirisna poput marelice, zrela poput nabubrene trešnje, slatka.

Kad sam shvatio da ne idemo u pravcu njezinog hotela, prepustio sam joj se da me vodi, bilo je očito da zna što želi, i moram priznati, to je za mene bila ugodna promjena, možda sam se čak pomalo i uplašio gubitka kontrole, ali osjećaj avanture i nepredvidljivosti koji je izazivala u mojoj nutrini napinjao me u svakoj žilici, u svakom mišiću; bio sam hodajuća erekcija, o, Gospode, kako je samo prijalo.

Te sam noći doživio grad onako kako nisam do tada nikad u životu. Ona je preuzela ulogu vodičkinje izgubljenog studenta, raskririla nevidljivu mapu i povela me u kružnu šetnju. Najprije smo krenuli do fontane, povukla me je u uski prolaz u kojem trenutno nije bilo nikoga i nježno podigla košulju otkrivajući ravni, napeti trbuh.

- Only here! - blago je zaprijetila i ja sam je liznuo u rupicu na pupku dok je brončani dječak s ribom pišao u vodu. Taman kad se više nisam mogao suzdržati i kad sam već počeo gurati čelo među njezine grudi, lako me povukla za kosu i naredila:

- Ne još, moramo dalje, moram ti pokazati grad!

Sada smo hodali brzo, žurno se povlačeći među šarenom masom večernjih šetača. Ženska tijela u prozračnim haljinama što mirišu na cvijeće. Oh, kako bi ih sve bio zagrlio te večeri, podastro ih pod sobom i dopustio da gmižu po meni, poput zmijica, iskreno, bez predumišljaja i kombiniranja. Ali sve bi one bile tek uvod, tek zagrijavanje za kraljicu večeri.

Sada je zastala na malom platou, zapravo stražnjem izlazu nekog restorana. Kroz prozor je dopirao miris prženih krumpira, dok je na tlu ležala izvrnuta košara s osušenom salatom. Prislonila se na zid i iznad haljine otkrila koljeno. Usne su mi bile suhe što je i ona primijetila te me dodirnula za vrat. Podigao sam glavu iz klečećeg položaja i ona me iznenada liznula preko usana, široko, odrešito, grubo, kao da najdebljim kistom provlači dominantnu boju po platnu; nisam otvarao usta jer, znao sam, ništa neću dobiti. Sada su mi usne bile vlažne i halapljivo sam se njima, poput moruzgvama, ljepio na njezina mliječna bedra. U trenutku kad sam trebao prijeći onu nevidljivu granicu preko napete prepone, sada sam to već očekivao, spustila je haljinu i zgrabila me za dlan.

Sad smo trčali nekih dvjestotinjak metara do dvorišta zatvorenog dječjeg vrtića gdje su poput sprava za mučenje u podrumu srednjovjekovnog dvorca ležale napuštene ljuljačke, tobogan i nekoliko penjalica. Ušli smo u prazan vrt i ona se grudima oslonila na hladnu uspravnu šipku za penjanje okrenuvši mi leđa. Ovaj put opet je podigla košulju. Prelazio sam preko svakog kralješka, najprije prstima, pa jezikom. I sam sam podigao vlastitu košulju i prislonio svoje grudi na njezina leđa. Bradavice su mi bile ispupčene i zrnate. Propustila je siktaj kroz zube, onako kako to radimo kada se opečemo na nešto nepredviđeno. Ona je stajala ukrućena i puštala meni da učinim svaki pokret. Nije mi dala da se spustim iza leđa unutra, prema grudima, kao ni dolje prema obloj, čvrstoj stražnjici što sam je sad osjećao na svojim nabreklim preponama. Onda se pomakla.

- Ne, nemoj! - molio sam je da se ne miče, ali ona se samo nasmijala, oholo, otrovno, pomamno, poput gospodarice.

Ja sada više nisam mogao trčati s onom oteklinom ispod trbuha, a nisam bio ni previše siguran koliko će dugo hlače moći izdržati pritisak. U tom sam trenutku bio najzdraviji invalid na kugli zemaljskoj, a vjerojatno i šire.

- Zagrli me! - prošaptala je, ali kada sam joj prebacio ruku preko ramena, pucnula je jezikom:

- Ne, nego ovdje! - i spustila mi ruku oko struka. Sada smo se doticali u bokovima i išli doduše sporije, međutim put se naglo uspinjao i morali smo se penjati po stepenicama. Visoko ispred nas, na brežuljku, nalazila se župna crkva.

Dok smo hodali, osmjelio sam se i posegnuo dlanom s njezinog boka dolje prema sredini između nogu. Pustila me je da hodamo tako, ja sa svojim dlanom na njezinom tajnom trokutu, znao sam da ne smijem micati prstima i zato sam se koncentrirao da u hodu ne pomaknem šaku. Ali tada je vrisnula neka mačka ravno na zidiću iznad naših glava i ja sam se prestrašio. Budući da je napetost splasla, iako su moji živci bili nategnutiji nego bilo kad do tada, mogli smo ubrzati.

Kraj Spomenika neznanom junaku nagradila me gniježđenjem u grudima, oh kako su samo bile oble i meke, i slasne. Mislim da smo s klupe iza spomenika na bijeg natjerali neki tinejđerski par koji su nam pljusnuli komentar u naše ionako gluhe uši:

- Manijaci!

Ali tek mi je na stražnjim stepenicama bogomolje, na onom mračnom mjestu gdje se svećenik potiho uvlači u sakristiju, i gdje nema ni svjetla ni ljudi, samo još nepuna, srebrna mjesečina, dopustila da lice zaronim u napeti pubis, u slavu Venerinu da jezikom obgrlim klitoris i napunim usta tom slatkom sluzavom školjkom. Podigla mi je ruke na bradavice i tako sam istegnut poput đaka što se bezuspješno javlja za riječ, koordinirao točke sladostrašća pazeći da ne pomutim ni njezinu ni svoju koncentraciju. Noć je bila sparna i zapravo nam je godio dodir hladnog kamena na koži. Ona ga je trebala više osjećati od mene jer sam se ja oslanjao na koljena i na nju, iako mislim da u tom trenutku nije zapravo ni znala gdje se točno nalazi. Tada tlo zavibrira i uskoro su nam uši bile pune rasprskavajućeg zvuka što ga je zvono sa zvonika odašiljalo na pozdrav večernjici. A to je i ona iskoristila da se maksimalno oslobodi pa se njezin vrisak spleo u pravu gungulu napete, podivljale i raspamećene glazbe.

Tada sam i ja olabavio hlače, spreman za konačno sjedinjavanje i rasprsnuće.

Ali mi ona položi svoju mokru, drhtavu ruku na trbuh:

- Ne još, ne večeras, nadoknadit ću ti to!

Ja sam se uplašio. Platila je doduše večeru, ali sve ovo mučenje kroz grad… neće mi valjda sada to učiniti… napetost se pretvarala u razdraženost brzinom munje. U glavi mi je zvonilo, cijeli zrak je bubnjao, praskao, urlao. To nije fer, glupe strankinje, kako god uzmeš, uvijek te zajebu.

Mora da je osjetila nervozu na meni jer je odmah ustala, gotovo uplašena:

- Čekaj, samo trenutak, nećeš izgubiti…

I ostavila me je samog na kamenju, s udom uzdignutim poput jarbola na baroknom jedrenjaku, ipak sa slatkom nadom da će mi priuštiti užitak.

Vratila se gotovo odmah. Ali ne sama.

Pokupila je sa sobom neku malu iz Vražje ulice, glavnog mjesta u gradu gdje su kraljevale prostitutke, a budući da je noću sav obiteljski svijet na rivi, najdiskretnije mjesto nalazi se upravo u prvoj ulici ispod crkve. Malu sam poznavao onako, ovlaš.

- Čista je, vidi - Helen mi je pokazala kutiju Orbita, pepermint, prepoznao sam po mirisu, koje je tutnula u usta golišavoj maloj sa štrkljavim nogama.

Nisam znao da li da se razbjesnim, ili da puknem od smijeha.

Već sam počeo zamirati, ali kada sam vidio Helen kako još uvijek nadražena drhturi i gotovo me preklinje da to učinim, dozvolio sam maloj da me isprazni ustima. Bilo je žuljavo i neugodno, ali Helen je uživala gledajući nas, drhtava, hvatajući se za moje koljeno; činilo mi se da okreće očima zjenice uvlačeći duboko pod kapke, kao da će se onesvijestiti.

Zatim je zadigla svoju lanenu haljinu otkrivajući svoja obla školjkasta koljena i približila mi se, prekoračila nogom preko moje glave.

Nećeš više rasti, nećeš više rasti, ostat ćeš zauvijek mali, moraš joj reći da vrati nogu, da možeš rasti, rasti… Mislio sam o tom dok sam ponovno gnjurio duboko u nju. Njezina je putenost bila nesputana i slobodna, poput svjesne erotičnosti beračice grožđa što bosim nogama i visoko uzdignutom haljinom cijedi slatki, sluzavi sok.

Sitni zubići u premalim ustima grebli su me, tamo dolje, na mom vrhuncu, ali to me samo još više nadraživalo.

Ona je stajala nada mnom raskošna, mirisna, strašna.

Da nisam bio mlad, mogao sam plakati. Slane suze, slatke suze, najslađe.

Jedna od najvažnijih lekcija koje naučite u životu svakako je da ljeto nikad ne shvaćate ozbiljno. Ako tu postavku prihvatite za nepisani zakon, tada ste na sigurnom i možete se prepustiti svim čarima tirkiznog mora i pjenušavih valova - pojas za spašavanje čvrsto je svezan u vašoj glavi. Ljeto je tek iluzija, igra lažnim perlicama i tupi miris gumenih sandala s ravnim tabanima punim bodljikavih kamenčića. Ne vjerujte ljetnim pričama.

Ali ljudi si valjda ne mogu pomoći. Pogledajte to uporno i stoljetno samoobmanjivanje o godišnjem odmoru. Odmoru od čega? Odmoru od života samog? Jer iako ne rade, dok u suton igraju poker za kasni hamburger u McDonaldsu, stalno govore o poslu i o tome što će već na jesen postići u svojim blistavim, nadobudnim karijerama. Žene se ne odmaraju od muževa jer ih stalno zovu na telefon ili ih pak ogovaraju prijateljicama, jedno od onih vrsta ogovaranja kada se želi istaknuti vlastita sreća što imaš tako radišnog i samopožrtvovnog bračnog partnera; muževi se ne odmaraju od žena jer sve njihove eskapade ne bi vrijedile ni zrno žita da nisu planirane, snivane, vrlo rijetko i ostvarivane u snatrenju i sveprisutnoj sjeni tih istih žena, a njihove su potencijalne ljubovce tek lošije kopije vlastitih supruga što su postale presamouvjerene i presigurne da bi ih se moglo nadzirati, čak i u maštanjima. Ljeto je obično samozavaravanje i čisti lažnjak. Sve je lažno - od jeftine odjeće na štandovima, sa slabo kopiranim dizajnerskim potpisima, što izazivaju svrabež do terasnih svirača s debelim zlatnim ogrlicama na dlakavim prsima koji pivske trbušine i ne pokušavaju sakriti u izlizane havajke.

Na tom buvljaku neukusa, najgore može biti tinejđerima koji u nemogućnosti da kontroliraju vlastito tijelo, lako mogu završiti na hridi iznad grada u pokušaju samoubojstva zbog ne do kraja jasnih razloga. Ali ja sam bio pametan dečko i to što sam nakon one noći Helen vidio tek u prolazu i to možda sve u svemu tri-četiri puta tijekom cijelog ljeta, nije me iznenadilo. Uvijek u društvu svojih glamuroznih prijatelja, muškaraca balerinskog hoda i žena lezbijske samouvjerenosti. Mahnula bi mi ponekad, kad je bila dobre volje i kad joj se to činilo zgodnim, nonšalantno, neopterećeno, onako kako bogati ljudi pozdravljaju domoroce ne bi li pred znancima pokazali svoju velikodušnost i gotovo skautsko iskustvo snalaženja u prostoru.

Bilo je dva dana nakon Velike Gospe i procesije, tako da su po ulicama još uvijek ležali nagnjili cvjetovi grobljanskog mirisa, komadići voska i zgužvane svetačke slike što su ih djeca pobacala jer su im zbog vrućine dlanovi postali vodeni. Sjedili smo na Škoju, dečki i nekoliko Njemica, novih curica, došle su tek prije par dana i koža im je bila bolesno crvena, gotovo crvljiva, no svi smo već navikli na to, i nije nam smetalo. Odijevali smo ih u svoje majice i odvlačili ih u borovu šumicu, zemlja je bila hladna od otpalih, kakao iglica što su mirisale na smolu - da ih zaštitimo od sunca, naravno.

Ja sam si izabrao jednu malu na pjege te sam joj upravo bio počeo objašnjavati kako je svaka njezina točkica jedan planet, a da sam ja Flash Gordon koji mora otkriti što se skriva na tim planetima. A bilo ih je posvuda tih dalekih neprozirnih zvjezdica, sjajile su se na debeljuškastim obrazima do onih što su se samo nazirale kroz meke linije kupaćeg kostima.

Tada sam, negdje iza leđa, začuo komešanje, netko je od naših glasno rekao:

- Uppaaa, ovo će biti zabavno, ej, dečki, evo predstave!

Flash Gordon nije mogao odoljeti ovom pozivu, baš poput pohlepnog kralja Mide kojemu nikad nije bilo dosta zlata i zato sam se okrenuo.

- Ti, ti… - mucala je djevojka-žena vlažnih očiju i kršeći ruke.

- Gretchen! - zajauknuo sam od neugode ostavljajući malu s točkicama da se zabavlja mojom kosom.

- Nemoj ti meni Gretchen, ja sam Greta… - odbrusila je, ali tada kao da se sjetila da nije zbog toga došla.

Netko je zazviždao, i ja sam znao da svi dečki gledaju besplatni show, zato sam se odlučio zadovoljiti očekivanja.

- Rekao si da me voliš, što je sad ovo, mislila sam da ćemo zajedno ići na plivanje, a nisi me zvao već dva dana! - prijetila je teta Greta dok joj se grlo stezalo - Ti si običan prevarant!

Netko se nasmije u pozadini, a dok sam gledao njezino starmalo lice kako se energično grči u bijesu pravednome, bilo je u tom grču neodoljive draži, nisam mogao odoljeti da ne razvalim usta u osmijeh.

- Tebi je to smiješno, govnaru, a? Smiješno ti je!

Gretchen je bila preozbiljna curica, shvatio sam to na vrijeme i lijepo se, pristojno povukao, međutim, sada sam znao da to nije bilo dovoljno. Mala, ljutita Gretchen bila je pohlepna djevojčura i tražila je bonus, više, mnogo-više. Na njezinu žalost, ja to nisam mogao dati.

- Draga… - pokušao sam.

Moja intonacija djelovala je dovoljno da mala točkasta prestane čeprkati po mojoj kosi, a da me Greta pogleda u nadi.

- Draga, znaš da stvari nisu tako jednostavne. Ti moraš otići, i to je istina koju moraš prihvatiti, za svoje dobro - trabunjao sam nemaštovito. Bio sam ljigav, majstor migoljenja, neuhvatljiv. Dečki su bili ponosni na mene.

Grethenica je šutjela, ali ja sam imao gluhi dojam da me apsolutno ništa ne razumije, usprkos mom prilično dobrom njemačkom.

Tada je olabavila dlanove i nekako opustila ramena, blago uvučena prema unutra, kao da se još uvijek nije navikla na vlastite grudi. Zatim mi je prišla.

Najprije je opalila šamar maloj pjegastoj koja je vrisnula, a potom je svoju debelu brašnastu nogu s nepodrezanim noktima gurnula u moje slabine. Dobro da sam ležao, jer inače bih se sigurno bio strovalo na tlo.

- Govnaru! - sijevnula je i popraćena zvižducima moje bande hrabro odšetala visoko uzdignute glave.

A ja sam na račun jarosnog udarca cijelo poslijepodne dobivao vlažne, mirisne poljupce pjegave glavice baš tamo gdje je trebalo.

Da, bio sam neotesan i grub u to vrijeme, ali kasna kolovoška nevera u silovitom je jugu raznijela i teškim, oštrim kapima isprala svaki osjećaj neugode, ako ga je ikada uopće i bilo. Oluja pri kraju ljeta dolazi naglo, ne dajući predznaka i vitlajući u svom škropljivom bijesu svu sparinu i žegu što se po našim kalama bila već mjesecima ulegla, poput nečistih okota štakora. Čim se stiša prvi potop i utihnu gromovi što su eventualno pougljenili kakav visoki hrast na osami, prvi kampisti praćeni još uvijek sipećom kišom penju se u svoje pokretne domove i odlaze tamo odakle će sasvim uskoro, već nakon prvog radnog dana, poželjeti pobjeći. Ljeto je za njih završeno.

Sjedili smo u kafeteriji i žvakali vruće kroštule što ih je nečija mama spržila u vrućem zlatnom ulju, dok se hladno sivo more razlijevalo po rivi, neobuzdano, neumjereno kao da ga neko dijete nespretno prolijeva iz preteške mu čaše. Kroz masne prozore, prljave od zemlje i pijeska što ga je oluja donijela na svom putovanju iz saharske pustinje, gledali smo drvene barke kako se uplašene i krhke ljuljaju na drhtavom, razjarenom valovlju.

Grad su svaki dan napuštale žene i djevojke, i čovjek bi pomislio da ćemo si za onih par djevuški što su još uvijek tu, revnosne u razgledanju galerija i shopingu suvenira, međusobno podmetati klipove, ali galebovi nisu nikad bili za igru bez granica i natjecanja tog tipa, zahtijevaju previše napora. Uostalom, tempo je u ovih zadnjih nekoliko mjeseci bio nesmiljen i ostavio nas gotovo bez sline u ustima. Treba nam malo predaha, a i žene je, onako odjevene u duge rukave, kaki-vjetrovke i pamučne marame teško procijeniti, djeluju preoprezne i preohole, kopče, gumbi, šlicevi, vezice, šnale, petlje, gropovi, zaključane, sve je to sad već prekomplicirano.

Dojadilo mi je stalno sjediti u zadimljenoj prostoriji, već su me oči počele peći od duhana, (travu nismo dirali tijekom dana, bilo je to doba čednosti, ne znam kako bih to drukčije objasnio), zato sam izašao na zrak. Kiša je još uvijek sipila i pločnik je bio mokar pa sam morao paziti da se ne poskliznem u svojim mekim, kožnim mokasinama. Zrak je smrdio na vlagu i propadanje. Zapravo sam pokušavao omirisati vlastitu kožu i činilo mi se da od svih parfema, kremica i pudera što su se oslanjale i utrljavale o mene tijekom cijelog ljeta, ne mogu pronaći vlastitu nijansu, kao da sam se rasplinuo u oblaku beauty salona i pretvorio se u jednu od pomadica. Malo mi je bilo muka od toga, a više zapravo od tri machiatta što sam ih na prazan želudac ispio jutros kao kakav bolesni ovisnik.

Mokasine su brzo promočile i prsti su se već pretvarali u ledene štapiće. Budući da je kiša pojačala pritisak, stao sam pod krov kuće sa zatvorenim prozorima. Prolaznika je bilo malo, uglavnom su svi nalikovali na gljive, onako pod kišobranima i pitao sam se o čemu zapravo razmišljaju dok ovako brzo hodaju, dok zapravo ne razmišljaju nego žure na mjesto gdje ih čeka život. Koliko se energije troši na tim sitnim svakodnevnim putovanjima, od kuće do posla, do tržnice, a sve onako prazne glave, ili eventualno u planovima što će se raditi kada se stigne tamo gdje se krenulo. Nepotrebni, prazni hod za budućnost, onu koja će uslijediti već za pet minuta kada se stigne u dnevni boravak i upali televizor. I tako svaki dan, nekoliko puta na dan, prazni hod, dok sat otkucava. Tik-tak, tik-tak, šljapk-šljapk. Voda je nezaustavljivo curila kroz oluk nekoliko koraka do mene. Njezino bubnjanje zamjenjivalo je misli. Bio sam odsutan.

I baš zato sam se grozno stresao kad sam osjetio tapšanje po ramenu. Uplašio sam se.

- Ovo je za sutra u devet sati, Rim, u jednom smjeru!

Gledao sam u ispruženu ruku čiji su tanki prsti stiskali avionsku kartu neprirodno plave boje.

Crvena kišobranska gljiva se podigla i ja sam ugledao Helenino lijepo, vedro lice. Bila je dobro raspoložena, djelovala je odlučno i rasterećeno.

- Vodim te sa sobom, ako to želiš, bit ćeš mi neka vrsta tajnika… - blago je pocrvenila na ove licemjerne riječi i zatim iskreno dodala - pa znaš već… ako želiš. Nećeš biti gladan, dobivat ćeš prvoklasnu odjeću, i neće ti biti dosadno, to ti obećavam!

Ne znam kako sam izgledao u tom trenutku, ali se sasvim dobro sjećam onog neobičnog osjećaja nelagode koji me i sam iznenadio. Valjda tako nešto proživljavaju nedužne djevojke kada ih netko pokuša podmititi kakvom nemoralnom ponudom ili jednostavno insinuirati nešto zbog čega se u njima razvija mješavina gnjeva, straha i užasnog razočaranja - zar ja tako izgledam? Zar izgledam poput prostitutke? Uplašio sam se tog pitanja što se poput oštrog koplja zabijalo u moju unutrašnjost. Lice mi je gorjelo kao da sam običan sedamnaestogodišnji mladić koji u ispovjedaonici izgara na mukama dok pokušava saznati je li masturbacija, izgovara to tiho, nerazumljivo, a zatim glasno dodaje, pa znate već! i tri točkice, je li to opasno ako se radi više puta dnevno i koliko se zapravo smije, a nevidljivo tijelo iza mrežice kašljuca nesvjesno se pipajući za prepone.

- Oprosti ako sam te uvrijedila … ovo nisam nikada radila… - mucala je Helen na moju optuživačku šutnju, ali nije se dala smesti.

Pružila je ruku i potražila džep na mojim hlačama. Bio sam ukočen, gotovo da nisam disao. Gurnula je kartu unutra. Mogao sam osjetiti njezine prste na bedrima.

Zatim se sakrila pod crvenu gljivu, pričekala trenutak kao da još uvijek čeka moju reakciju, a potom bez riječi otišla. Voda iz oluka sada je padala sve jače i škropila me po nogavicama.

Sada mi je bilo svejedno hoću li biti mokar do gole kože ili samo do gaća pa sam zakoračio pod svod što je suzio u svom blagoslivljačkom pohodu na naš grad. Hodao sam polako jer me noge nisu slušale, tijelo mi se trzalo iznutra i osjećao sam da mi u plućima galopira konjica pod punom ratnom spremom oduzimajući mi dah. Pa da, bio sam zapravo na neki način i počašćen, zapravo na svaki način jer ona je zapamtila onu davnu večer pod zvonikom i iako mi se cijelo ljetno nije ni javljala, sada je došla s ovakvom molbom. Jer bila je to molba, žudnja da se sudjeluje u avanturi tražila je podršku od mene, mamila me i ispitivala dokle sam zapravo spreman ići.

Što bi zapravo značilo otići, napustiti grad koji se ionako sprema za zimski san, uostalom najkasnije do sljedećeg ljeta opet ću se vratiti. A tamo? Tamo bi moglo biti zanimljivo, uostalom, oduvijek sam želio vidjeti svijeta i bilo je samo pitanje kada će se i na koji način to dogoditi. A kada ti već prekrasna žena plaća put, tko ti može zamjeriti?

Još sam neko vrijeme bio u filozofskom raspoloženju, a kad se na nebu pojavila duga, prozračna i meka poput pojasa djevojke u narodnoj pjesmi, krenuo sam prema svojoj iznajmljenoj sobici i zaključao se unutra.

Sutra u jutro sjeo sam na autobus i dovezao se na aerodrom. Bila je tamo okružena morem bezbrojnih putnih torbi, velikih, malih, okruglih i pravokutnih, sve su bile prepune, i pored njih ja sam sa svojim bijednim, mršavim vojničkim ruksakom što sam ga dobio od starijeg brata, izgledao poput siročića. Ipak, to me nije spriječilo da umjesto pozdrava nezamislivom ohološću u stilu zvjezdanih dana Burta Reynoldsa samouvjereno zaustim, bio je to gotovo ultimatum:

- Ali samo pod jednim uvjetom, ne možeš me vezati samo za sebe, imam pravo izlaziti s kim hoću i kako hoću!

Helen me pogledala tako ozbiljno da sam poželio sakriti se u vlastita brbljava usta, ispod zuba da samog sebe izgrizem, unutar jezika da samog sebe ugušim.

Ali tada se njezini obrazi blago nadmu i ona prasne u čisti, zvonki, iskreni smijeh:

- Ali naravno, ništa drukčije nije ni zamišljano!

Činilo se da ju je moja glupost oraspoložila jer je cijelo vrijeme, na check pointu i pri ulasku u avion, čak i dok smo vezivali pojaseve, pjevušila jednu od stvari s tadašnje top-liste, sada se više ne mogu točno sjetiti da li je to bila How Deep is Your Love ili Saturday Night Fever, samo znam da je bila stvar od Bee Geesa i da sam se u to vrijeme dosta palio na njih.

- Čudno mi izgledaš tako odjeven, nekako… - gledala je u moju vjetrovku i zimske cipele. Zapravo sam se obukao kao da idem na Sjeverni Pol, a ne u grad koji se ustvari nalazi bliže ekvatoru od našeg grada. Potrpao sam na sebe što više stvari tako da mi torba bude lakšs, nisam se zamarao izgledom, uostalom sad sam i sam postao turist i to mi je davalo osjećaj bezbrižnosti - netko, vodič, stjuardesa, zgodna domaćica, taxist, avijatičar, prometnik, cijela turistička zajednica, netko će se već pobrinuti za mene, morat će.

- Ne znam kako bih to rekla, ali izgledaš… - kružila je svojim ispitivačkim, sada gotovo hladnim očima po meni.

- Obično - zaključio sam umjesto nje.

I po njezinom zaleđenom osmijehu, znao sam da sam pogodio iako je samo coknula jezikom i odmahnula rukom.

Običan. Da, tako sam se osjećao. Kad se avion počeo podizati ja sam znao da gubim tlo pod nogama, ne samo u doslovnom smislu. Mjesto gdje sam bio kralj i gdje sam stvari držao pod kontrolom rasplinjalo se u nejasne reljefne oblike, da bi se zatim pretvorilo u točkicu i izgubilo u neprozirnoj magli oblaka.

Muž joj je dobio premještaj u Rim, i ona je mislila da će mi od svih europskih gradova, ta antička stara prijestolnica najbolje odgovarati. Izbjegavajući moj pogled priznala mi je da ju je posljednja šetnja kroz gliptoteku silno uznemirila, dok je gledala sva ona mlada savršena torza razmišljala je o meni. I tada je zapravo došla na ideju. Zašto da kameni kip ne oživi? Pa, da, zašto ne!, rekao sam glupavo.

A zatim smo zašutjeli.

Nismo se doticali, iako je avion bio poluprazan. Ne znam zašto, ali svo uzbuđenje što sam ga još sinoć osjećao dok sam zamišljao njezinu blizinu, sve se to sada izgubilo u koncentraciji protiv mučnine i neizvjesnosti putovanja.

- Ja ću malo odspavati, rano sam ustala, a čeka me naporan dan, OK? - i prije nego sam uspio bilo što zaustiti zatvorila je oči i ja sam promatrao njezine tanke, mrljave trepavice. Danas je stavila maskaru i ruž za usne. Okrenuo sam glavu prema prozoru.

Sama vožnja nije trajala dugo, ja sam odbio sendvič i sok kako ne bih uznemiravao Helen, osim toga nije mi bilo do jela. Zajedno s izlaskom i provjerom pasoša, potrošili smo možda dva sata, dva i pol najviše. Ona je uglavnom sve sama sredila, dogovorila prijenos torbi s nosačima, pozvala taxi, nabacila par riječi o vremenu s vozačem, ćelavim debeljkom koji je iznad taxi-metra držao sliku svoje brojne obitelji i zatim mi krenula objašnjavati dijelove grada kroz koje smo prolazili.

Rim je bio najveći grad u kojem sam do tada bio, ujedno i nešto najbučnije što su moje uši bolnim treperenjem sada registrirale. Bio je to grad u kojem sam prvi put vidio da časne sestre voze automobil i nose patike, bio sam mlad i neiskusan.

- Pulska arena je ljepša! - pokazivao sam na Colosseum, ali nitko nije obraćao pažnju na mene.

A zatim se taxi vođen Heleninim instrukcijama zaustavio ispred zgrade narančaste boje, tada to nisam znao, ali danas mogu reći da je bila jedna od onih jednostavnih secesionističkih zgrada na čije su prozore stanari nespretno nakalemili drvene škure i tako hladnoj ljepotici dali izgled kakve seoske jedre djevojke.

Stan u kojem sam kao profesionalni ljubavnik trebao raditi na neodređeno vrijeme nalazio se na posljednjem, četvrtom katu. Bio je prostran, s visokim stropovima, čak dvije spavaće sobe, dnevnim boravkom sa škripavim parketima u kojem je bilo dovoljno prostora za plesnu dvoranu, kupaonica s požutjelim cijevima koja se jedina činila da pripada kakvom skromnom radničkom naselju bez vičnih vodoinstalatera.

- Susjedi te neće dirati, ti si moj tajnik, to im je objašnjeno i ne daj da ti upadaju u stan! - naredila je Helen. Blago je otpuhivala pramen na čelu. Djelovala je tako zaposleno pa joj se nisam usudio prići. Zapravo nije ni bilo vremena za bilo kakav prisniji kontakt jer je izvadila ključ na lakirani drveni stol i odrešito objasnila:

- Nemoj ga izgubiti! - izvadila je i malu plavu kovertu iz svoje torbe te je dodala i nju položivši na stol: - Ovdje su novci, imaš dovoljno za mjesec dana, ali ako slučajno pofali, bez brige, samo me pitaj… Znam da nećeš biti rastrošan - zaprijetila mi je kažiprstom - Barem se nadam.

Zatim se pogledala u veliko ogledalo što je bilo zalijepljeno na jedna od vrata ormara također od mračne hrastovine stilu - Ja sad moram ići, ti se raskomoti, frižider je pun, kuću održava Giovanni, dobar, stariji čovjek, maksimalno diskretan, ako ti nešto zatreba, on će ti nabaviti. Poslije podne ćemo ići u kupovinu, da ti nabavimo nekoliko odijela - pogledala me gotovo cinički ponovno me premjeravajući od glave do pete. Bio sam kriv što se nisam razumio u ukus visoke, pa čak ni srednje visoke mode.

Okrenula mi je leđa i krenula prema ulaznim vratima na kojima je na zlatnoj pločici bilo ugravirano njezino prezime, koje sam tek kasnije doznao. Ipak, prije nego je otišla, poslala mi je jedan srcedrapateljski poljubac s dlana:

- Ci vediamo, caro!

Međutim, tog dana nije došla, kao ni sljedeća dva.

Čekanje ispod staklenog lustera što sliči na rokoko-haljinu. Veliki prazni stan, miris sredstva za čišćenje, truba automobila ispod prozora, sjedenje na stolici, glazbeni showovi na RAI uno, due i tre. Ptica u krletki. Zvonjava telefona, danas neće stići doći, zabavljaj se… Šetnja gradom, mnoštvo zgužvanih novčanica u džepu, kad diraš novac peri ruke, prepune terase kafeterija, odlazak u kino na matineju, ručak u restoranu, odlazak u ZOO, odlazak u kino na popodnevni i večernji film, vožnja taksijem kući.

Jedno poslije podne ipak smo konačno izašli u shoping. Pojavila se naglo, bez najave, lica svježeg od blagog vjetra, bez isprike.

Nije mi smetalo. Bio sam spreman da je vidim u bilo kojem trenutku i znao sam svoju dužnost. Trudio sam se biti profesionalac, raditi ono za što me plaćaju.

Bila mi je kupila par odijela i desetak pamučnih majica, kanotijera i gaća. Bio sam jadni goli lutak kojeg su dodirivali meki lakirani prsti prodavačica u butiku, lupkali me po leđima da se ispravim, štipale me po stražnjici da bi kao bolje navukle hlače. Nije mi bilo loše. Gianni Morandi i Adriano Celentano pjevali su iz svakog radio-prijemnika u barovima uz put, jedan nježno i romantično, drugi cinično i gotovo grubo, obojica izuzetno zavodnički. Plakati filmova s nepoznatim ljepoticama mršavih tijela donosili su miris akcije iz obližnje Cine Citta, gotovo da sam mogao onjušiti revolverski dim spaghetti westerna, ali i ciku žena i djece iz bezimenih talijanskih komedija.

Kad smo se na večer vratili u stan, skinula je vjetrovku i opet se pogledala u ogledalo. Nije bila zadovoljna. Približio sam joj se s leđa i poljubio je u vrat. Zatvorila je oči i prepustila se, ali kad sam napipao grudnjak kako bih je raskopčao, odmaknula se.

- Znaš da je Rim prvi grad gdje smo prvi put došli, on i ja, meni je tada bilo osamnaest, njemu trideset i jedna, bračno putovanje. Tada sam odlučila da ću se ovamo uvijek vraćati.

Podigla je nogu na rub kreveta, povukla suknju prema bedrima i krenula popravljati najlonke, odrešito, bez srama, mehanički.

Bio sam zbunjen, ali sam ipak osjećao pa da, tako je to možda najbolje opisati, dužnost da je razonodim, obavezu da je razveselim, da joj pružim užitak iz zahvale. Kleknuo sam na tlo i glavu savio ispod njezinog bedra. Jezikom sam liznuo mjesto gdje su najlonke prestajale i gdje je počela kopča ostavljajući bedra gola i topla.

Ali kao da sam je ozlijedio, maknula se u stranu i zatim krenula po jaknu.

- Javit ću se! - rekla je hladno. Zalupila je vratima na odlasku.

Zapravo sam je potpuno mogao razumijeti, iako sam naravno bio previše tašt da si to priuštim.

Nestalo je privlačnosti. Od onog trenutka kad smo stupili u zračnu luku, od trenutka kada me je ugledala u mojoj smiješnoj starmaloj odjeći, pa do sada, kad mi je nabavljala hranu i brinula se da redovito odlazim u kino, ona je postala starija sestra, a sa sestrama ne možete voditi ljubav, nikako, čak ni ako s njima niste u krvnom srodstvu. Ja sam bio više njezin štićenik, nego skriveni ljubavnik zbog kojeg će joj zavidjeti prijateljice i o tome lascivno šaptati nakon dva koktela na vikend-partijima. Tek dragi dječak iz susjedstva, dovoljno zreo da pobudi maštanja, ali i dovoljno zelen da izazove pokroviteljske, majčinske porive.

Išlo je dotle da mi je uskoro platila auto-školu, a zatim mi kupila prekrasnu crvenu vespu. Obožavao sam je onako kako dijete obožava bogatog zaposlenog oca kojeg ne vidi svaki dan, ali ipak dovoljno često da više ne može jasno razlučiti je li čežnja što ga prožima onaj osjećaj nedostatka svakodnevne roditeljske pažnje ili je to žudnja i strast za darovima, paketima, šarenim kutijama sa sjajnim vrpcama koji se donose umjesto isprike, uvažavaju umjesto grižnje savjesti, nikad se ni ne poželi da bude drukčije…

A kad je jednog jutra stigla s cijelom torbom punom knjiga, znao sam da se stvar potpuno izmakla kontroli. Utezi koje sam držao u rukama da bih zaštitio svoje mišiće od prevelike ugode i mlitavosti, a svaki je težio 3 kilograma pali su na pod tako snažno da smo uskoro morali slušati lupanje metlom s kata ispod nas.

Odlučila mi je uplatiti tečaj za administratora, nekakvu glupost koja bi mi trebala vrijediti kao završena matura. Nasmijao sam se punim plućima, tako široko i otvoreno da me spopao kašalj.

Ona mi je donijela čašu vode i sjela pokraj mene na tvrdi kauč. Ramena su nam se doticala onako kako se dodiruju đaci u klupama, napeti i razdraženi dok pišu test ili odgovaraju za završnu ocjenu.

Grudi su joj se nadimale pod svilenom košuljom koja je na kragni imala izvezenu figuru malog, plavog feniksa. U Rimu sam bio već skoro mjesec dana i ni jednom još nismo vodili ljubav. A nije da se nisam trudio.

- Pomirili smo se, znaš!

Pogledao sam je. Lice joj je sjalo, o da, bila je tek probuđena djevojčica, a takve se moraju saslušati.

- Rekao mi je da me opet želi kraj sebe, da mu je žao što smo se toliko udaljili, i da, zamisli, cijelo ovo vrijeme uopće nije bio ni sa jednom drugom, zamisli! - glava joj se lagano tresla i na trenutak mi se učinilo da joj brada vibrira, kao da ima tik.

- A možda je samo lagao, da se lakše izvuče! - rekao sam hladno. Zapravo nisam imao nikakve osjećaje prema njezinom mužu. Možda pomalo strahopoštovanja. Na kraju krajeva, sve sam ovo koristio zahvaljujući Heleninom nasljedstvu, ali i dobrim dijelom njegovoj diplomatskoj plaći.

- Kako to misliš? - zaprepastila me promjena na njezinom licu. Odjednom su joj oči potonule u ljubičaste podočnjake i zaškiljila je, kao da se brani od pretjerane jasnoće.

- Pa mislim, slagao ti je, to je moguće, zar ne? Jednostavno te se zaželio nakon duga rastanka i budući da je sav napet kako bi se čim prije ispraznio spreman je sve učiniti…

Pognula je ramena i samo žalobno procijedila.

- Misliš?

Bilo je okrutno od mene što sam bio tako otvoren. Čini se da ona uopće nije pomislila na tu mogućnost. Voljela je tog svog jadnog supruga što se tako sebično poigravao s njezinom mladošću.

Popio sam gutljaj vode te dodao mekim, najmekšim glasom kojeg sam mogao postići svoji nestabilnim glasnicama u mutaciji:

- To je moguće, ali to bi možda učinio netko drugi, ne tvoj suprug, ne osoba koja poznaje nekog tako dobrog i lijepog kao što si ti, ako ti osjećaš da govori istinu, to je onda to - pokušao sam izgladiti stvari - Na kraju krajeva vi ste ipak vjenčani, greške se svakome događaju, a samo najhrabriji i najodaniji imaju dovoljno upornosti da pređu preko njih, tek nakon svega toga žudnja i strast postaju još jači… - baljezgao sam jeftine rečenice iz filmova. A što je najgore, ona je nasjela na njih.

Najprije nesigurna, zatim sve oduševljenija. Na kraju me pozvala na kolače kod Fioretta, najboljeg slastičara u našem dijelu grada.

Radnici se vraćaju s posla, u daljini visoki neboderi sa sitnim prozorima što sliče na mišje rupe. Ljevičarske parole po zidovima.

Večer je dobro protekla sve do trenutka dok me nije dopratila do vrata i prije nego će otići, poljubila me u čelo. Kap je prelila čašu, i ja sam znao da moram otići, čim prije.

Sljedećih dana vozikao sam se na vespi i izazivao uzdahe potencijalnih kandidatkinja Audrey Hepburn na stražnjem dijelu sjedala moje super-macchine. Nema gore stvari od besposlenog muškarca, znao bi reći moj stari, ali on je bio tek duh iz prošlosti, dovoljno daleko da ne može uplašiti ni izazvati štetu.

Naučio sam odvesti se do Vie Apie i tamo, u sjeni borova promatrati zbunjene turističke grupe. Svako toliko neka bi mi se vesela Amerikanka obratila s velikim planom grada koji joj je prekrivao cijelo poprsje tako da sam ponovno bio u svojoj ulozi domaćina. Ali uskoro sam shvatio da nisam jedini pametan u ovom dijelu svijetu i kad me grupa Neumoljivih dočekala na jednom malom trgu, svi na vespama, svaki držeći svoje izlaz s place, jedva sam izvukao živu glavu. Od tada sam postao nevidljiviji.

Želio sam vidjeti Helen, ali ne samo da nije dolazila, već od one večeri uopće više nije nazvala, a njezin broj telefona nisam imao, a i da jesam ne bih se usudio, nikako.

Tada još nisam znao da je Helen otputovala s mužem u Sjedinjene Države i da je neću vidjeti sljedećih skoro dvadeset godina.

I tako je tih sljedećih dvadeset godina počelo sasvim neočekivano. Tog jutra probudio sam se ranije nego obično, odlučan da rezerviram kartu za povratak. Nisam mislio pobjeći, ali ako se ne javi u sljedeća dvadeset i četiri sata namjeravao sam joj ostaviti poruku i svoj broj telefona. Bilo je vrijeme da stvari polako preuzmem u svoje ruke, bio sam dovoljno odrastao. Izašao sam i odmah se uputio u prvu pekarnicu kako bih kupio topli kolač sa sirom i jogurt. Zrak je bio hladan i mirisao je na zimu. Samo je moja koža bila još bakreno tamna od ljetnog sunca i vjerojatno sam onako s marendom u hodu prolaznicima sličio na jednog od bezbrojnih sicilijanskih pečalbara što su se tamnoputi, ozbiljna pogleda i užurbani gubili po romanskim ulicama u potrazi za poslom. Mirisali su na more i obitelj ti samoizbjegli siromasi, plebejci prejednostavni i pregladni da bi se ohola patricijska lica na njih osvrtala.

Ured Alitalie bio je tek nekoliko ulica od mog stana pa se nisam trudio paliti vespu, uostalom dobro će mi doći malo šetnje da me razbudi. Grad je bio iznenađujuće tih, nisam vidio ni jedan autobus, a i ulice su zjapile poluprazne. Čak su i neke prodavaonice voća i povrća još uvijek bile zatvorene.

Da malo bolje govorim jezik, mogao bih možda ostati i javiti se na kakvu audiciju, ako ništa drugo da reklamiram jednog od bezbrojnih proizvođača pomodora pelata. Sviđala mi se Italija, djelovala je otvorenije i šarenije od moje zemlje gdje su svi ljudi nosili ista siva odijela i stanovali u istim bezličnim stanovima. Ali za ostanak je potrebno srediti papire, dobiti privremenu dozvolu za rad, možda čak i državljanstvo, tko će znati, a ja nisam imao nikoga da mi pomogne… Uostalom, ni doma nije bilo loše, naročito ljeti… Ali ljeto je sada bilo daleko iza mene…

Odjednom sam začuo pištaljku, iako se činila jednom od onih koju koriste prometnici kako bi nervoznim vozačima naredili poslušnost, ova je zvučala puno odrešitije i zlokobnije. Tulila je u dugom jednoličnom zvuku, zatim je uslijedila tišina od nekoliko trenutaka. Potom se pištavi zvuk opet pojavio, ovaj put puno bliži i više ne osamljen. Histerično vriskanje puhalica spojilo se u kakofoniju jauka i pištanja iz više pravaca.

Tada sam pred sobom ugledao razbijeni izlog. Veliki bijeli kamen ležao je na asfaltu potpuno odudarajući svojom glatkoćom i sjajem od sivog uglačanog tla. Pored njega na tlu je ležalo nekoliko ženskih haljina i jedan kaput.

Prije nego sam se snašao, dvoje je mladih dotrčalo iz sporedne ulice i ugledavši stvari na tlu, počelo skupljati porazbacane krpice.

Kad su me spazili, kao da su na trenutak oklijevali, a zatim se ipak odlučili na bijeg. Djevojka duge ravne kose s kožnom narukvicom preko gležnja pogledala me ravno u oči:

- Viva la rivoluzione! Vivano le Brigatte Rosse! - čvrsto je stisnula šaku i projurila pored mene. Mogao sam osjetiti ljepljivi miris znoja.

Nije mi trebalo dugo da shvatim da se nešto događa. Samo dvadesetak koraka dalje došao sam na pravo ratno bojište. Kamenje što neumoljivo pogađa u čelo, padanje u nesvijest, topla krv šiklje, pendreci po leđima, mladi ljudi zarasli u brade s jedne strane i plave tamne uniforme s druge. Jedan prevrnuti topolino u pozadini.

Osjetio sam kako me nešto ubolo u oči. Naglo, otrovno, špricnulo da mi pojede vid.

Suze su krenule sasvim spontano niz lice, poput tihog vodopada.

Mladi muški glas spominjao je da treba bježati, suzavac, suzavac!

Da, jebi ga, sad je lako biti pametan, stenjao sam u sebi pokušavajući se dotaknuti zida kako bih se oslonio na bilo što.

Počeo sam kašljati i savijati se.

Gomila je onda nasrnula na mene. Pao sam na tlo. Ispred sebe čuo sam zveckanje policijske uniforme, dolazili su po mene.

Ali tada me netko zgrabio za ruku i počeo me vući prema naprijed. Onako ispružen na leđima vučen sam poput krpe, poda mnom se mrvilo staklo i grebli me kamenčići. Boljela su me rebra. Zapomagao sam.

U jednom trenutku ruka koja me vukla za sobom popustila je pritisak i moja je ruka udarila u asfalt.

Bol je bila iznenadna i više nisam imao glasa da progovorim.

- Pusti ga, pusti, nenaoružan je! - čuo sam autoritativni glas nad sobom - Naprijed, lovite glavne, idemo!

Čuo sam udarce čizama kako prolaze u tutnju pored mene, odzvanjale su među obrvama, sprječavale me da dišem jer usta su mi gorjela, a nos se ukočio, uledenio.

Kad sam već pomislio da su čizme protrčale, jedan je osvetnički glas zaurlao u moje bolno, zgužvano lice:

- Porcha carogna rossa!

Udarac je bio izravan, u prepone, baš tamo gdje me nekad davno, davno udarila mala ozbiljna Gretchen. Da li bi se smijala na ovo, da li bi mi oprostila dok me ovdje u limbu, nedužnog, nejakog kažnjavaju na neviđeno?

Oganj je užgao moju utrobu i ja sam počeo cviliti poput izgriženog psa.

Netko je tog jutra bio opljačkao banku, ljudi u maskirnim uniformama s petokrakama na čelu. Nakon što je policija napravila raciju u nekoliko sindikalnih središnjica, izbila je pobuna mladih ljevičara i došlo je do kaosa u gradu. Zato nisu vozili autobusi i zato je svatko tko je mogao, ostao kod kuće. Italiju će tih godina potresti mnoga politička i mafijaška ubojstva, ali ovaj događaj kojemu sam i sam prisustvovao srećom, nije imao veće posljedice, barem ne po cijelo društvo.

Ja sam prošao sa suznim očima, oteklinama i modricama, ništa posebno. Samo što se, dok sam onako bespomoćan ležao na tlu, ništa nije činilo tako nezopasnim. Dirali su mi moju svetinju, moje tijelo, popljuvali su ga i izrovali svojim prljavim političkim igrarijama. Mrzio sam cijeli svijet u tom trenutku! Glupu Rusiju i glupu Ameriku, sve njihove hladne ratove u kojima sam ja bio glavni talac, prezirao sam revnosne članove partije u mojoj zemlji i pohlepne kapitaliste u ostatku svijeta, psovao sam i grizao zagušljivi rimski zrak i maglu što je poput varljive kazališne zavjese prekrivala prizore nasilja i ljudske gluposti, zabranjeno za mlađe od 12 godina. Mrzio sam ozbiljne muške razgovore i odgovorne poteze za dobrobit zajednice, vikao sam na domoljublje i licemjerne pošiljke žita u Afriku. Želio sam svoj krevet i bio sam spreman njegove drvene oštre rubove pretvoriti u neprobojne granice. Želio sam samog sebe i uživati u sebi, ostatak svijeta bio je prokleta gnjavaža!

Ne znam koliko sam dugo ostao ležati na tlu, čak mi se čini da sam nakon nekog vremena i zaspao. Imao sam sreće. Kad sam došao k sebi i kad mi se pogled razbistrio, shvatio sam da ležim nasred ceste. Zapravo me probudilo trubljenje autobusa iza mene. Vrata divovskog autobusa što je sličio na bumbara otvorila su se i kroz njih je izašao kondukter. Pitao me da li mi je dobro.

Nisam ništa odgovorio.

Zatim mi je pomogao da ustanem. Oslonio sam se na njegove debela kratka ramena. Bilo je teško dignuti nogu da bi se stalo na stepenicu, ali kad mi je to pošlo za rukom na prvoj, druge dvije je bilo lakše proći.

Rekao sam vozaču svoju adresu na što je klimnuo glavom, bilo mu je usput. Autobus je još uvijek bio prazan. Očito je tek sada krenuo na uobičajenu rutu.

Ostavili su me samog da sjedim na mekoj spužvastoj sjedalici.

Njih su dvojica komentirala loše vrijeme današnje, a da pri tom nisu mislili na meteorologiju.

Jedva sam čekao da se zaustavimo. Autobus se silno tresao i svaki njegov jecaj ili malo jače kočenje, izazivale su trzaje i grčenje žive rane moga tijela.

Najgore je bilo popeti se na četvrti kat. Mislim da mi je trebalo dobrih pola sata pri čemu mi je pod nogama neprestano visila djevojčica s malom podlicom oponašajući nekakvu reklamu za jogurt što sam je vidio na televiziji. Reklama je govorila o zdravlju i snazi, a mala ili uopće nije shvaćala što je sa mnom ili se dobro poigravala mojim živcima. Sve dok je ženski glas iza otškrinutih vrata nije pozvao unutra.

- Lascia il signore in pace, non vedi che sta male!

Vjerojatno su mislili da sam pijan ili drogiran. Bilo je to uobičajeno za mlade u onom vremenu. Uostalom, zna se da su obje stvari, i alkohol i LSD izrazito zarazni pa je trebalo poduzeti mjere opreza.

Napipao sam ključeve i s teškom mukom gurnuo ih u ključaonicu, ali tada su se vrata otvorila, lagano, uz hrapavo, bojažljivo škripanje.

Dvije su solucije isplivale u oluju što je u mojim mislima izazivala mučninu. Ili je u stan provaljeno, Giovanni je rekao da danas neće doći tako da je ta utješna misao isparila poput naglo progutanog peperminta prije nego što je čokolada uspjela iscuriti iz srčike, dakle ili su lopovi koji još uvijek mogu biti tu ili je pak policija koja me na neku glupu foru povezala s demostrantima te sam razotkriven kao agent iz socijalističke zemlje koji je u tradicionalnu katoličku i perspektivnu Italiju došao širiti ubojitu herezu parfimiranu prvomajskim karanfilima. Možda bi bilo najpametnije odmah otići, imao sam dovoljno džeparca u džepu… tek sad sam shvatio svu svoju naivnost! Zavukao sam dlan u sako, ali, naravno, novčanik je nestao. Svejedno tko je bio, ona opaka čizma, ona ruka što me vukla, debeli kondukter, lajava djevojčica… svejedno, uostalom ne bih podnio još jedan silazak kroz stepenice. Najlakše bi se bilo baciti u onu prazninu što je oblikovala labirintski bezdan između rukohvata s izrezbarenim uzorcima cvijeća i drvenim hvatalima. Zavrtilo mi se u glavi.

- Hej, ti mora da si Helenin prijatelj… ali što je to s tobom?

Napudrano žensko lice umjetne plavuše napućenih, crvenih usana i agresivno crnih obrva izbuljilo je svoje tamne oči.

- Joj, drago dijete, pa tko ti je to napravio? - dugačke prste, žute od nikotina prislonila je na obraz, a ja sam se uhvatio za to njezino pitanje kao za pojas za spašavanje i bacio joj se u zagrljaj. Gotovo me odnijela u krevet, skinula mi odijelo i zamotala me u plahte:

- Odmah se vraćam, moramo ti namazati s nečim te rane!

Ali čim je izašla iz sobe, velika, jedra, u uskoj haljini na cvjetiće i iglastim petama, moje su se misli pretvorile u bespregledno, mirno ništa.

Kad sam se probudio, Klara mi je uz toplu goveđu juhu i skuhane mrkve sa špinatom servirala i sve informacije, priče, tračeve, istinu drugih i samo svoju istinu o sebi. Najvažnije je bilo to da je Helen otišla i da se ispričava što mi se nije javila. Ostavlja me na brizi svojoj dragoj prijateljici. Sve što se od tebe traži je da je slušaš i bit će ti dobro, citirala je Klara moju nesuđenu ljubovcu.

Klara me čuvala sljedećih nekoliko dana, donosila mi hranu, pomagala da se dočepam kupaonice, zabavljala me čitajući vijesti o filmskim zvijezdama, tko se s kim rastao i tko je kome napravio dijete. Čuo sam je kako iza vrata sobe dogovara s Giovannijem količinu namirnica i koje poslove po kući treba obaviti.

Ja sam se opet morao vratiti svojim planovima za povratak. Nisam bio ljut na Helen, ali bio sam razočaran, to da. Možda sam se čak bio pomalo i zaljubio u nju, tu njezinu nepredvidljivosti i odlučnost da sprovede sve što joj padne na pamet.

- Ali ja nemam novaca da ostanem u ovom stanu! - rekao sam Klari skrušeno dok je skidala masnu, smrdljivu kremu s moje otekline na preponama.

- Ništa se ti, bell moro, ne brini,! - otcvrkutala je.

I tako jedne večeri, nakon što mi je donijela ogromni kolač od kestena, pustila me da jedem i da joj se zahvaljujem punim ustima iako mi je sama priznala da je kolač napravila jedna rodica, čekala je da pojedem sjedeći odmah pored mene na postelji. Iz dnevnog boravka dopirao je zvuk cirkuskog orkestra što je nastupao na televiziji. Kad sam halapljivo progutao posljednji zalogaj uzela je papirnatu maramicu i obrisala mi usta. Kao da sam malo dijete. Zatim je ustala i skinula svoje vječno visoke cipele:

- Malo da opustim noge - objasnila je.

Imala je debela, masna stopla i široke, plosnate prste.

- Molim te, otkopčaj me! - okrenula mi je leđa i ja sam nesigurno povukao otvarač njezine haljine na velike cvjetne glave. Klizio je niz široka nabubrena leđa, trebao sam pripaziti da je ne uštipnem za kožu što je željela pobjeći iz uske, pritiješnjene odjeće. Haljina je spuznula na tlo.

Okrenula se prema meni, polunaga u svilenom kombinezonu ispod kojeg se nazirao obli, agresivni trbuščić i velike, materinske grudi. Jednim odrešitim potezom odgrnula je pokrivač.

- No, no, nemoj me se plašiti, ja sam tek obična djevojka sa sela, baš kao ti! - glas joj je bio vlažan, a zadah iz usta topao.

Bio sam u pidžami koju mi je prije nekoliko dana bila navukla profesionalno precizno i brzo, poput iskusne medicinske sestre. Položila je svoj okrugli meki dlan na moje prepone.

- Onda pužiću, spavamo li još uvijek, pužiću, ili ćemo izaći iz kućice?

Nagnula se tako da sam joj mogao vidjeti onu meku crtu između grudi, liniju koja obećava jastučastu milinu i opuštenost.

To je pužića potaklo na izlazak.

- Samo se ti opusti, mili moj, znam da još nisi u punoj formi, Klara će se brinuti za tebe, kao dobra mamica!

Prislonila je lice na moj ud i počela ga oblizivati.

Kako sam se samo zaželio dodira nježnosti! Jer nakon dolaska u Rim praktički da uopće nisam... čak su i jutarnje masturbacije bile preubrzane i preograničene; u stalnom strahu od nepoznatog stana u kojem u svakom trenutku može upasti Giovanni, Helen, poštar ili cijeli odred znatiželjnih susjeda nisam se mogao nikad dovoljno opustiti.

Zastenjao sam od želje.

Bilo joj je drago, jer me pogledala kao da mi želi reći molim, molim, nema na čemu.

Pružio sam ruke da je oslobodim njezinih sjajnih krpica što su svarale tanke karakterne usjeke na njezinom tijelu koje se pomicalo u pravilnom ritmu. Želio sam dirati to meko, podatno meso, juhičasto, zdravo. Bio sam pohlepan.

Podigla je ruke, ispod pazuha nazirale su se oštre, već nekoliko dana nebrijane dlačice, mišići na nadlaktici bili su meki i široki, poput tijesta. Jedva sam izvukao kombinezon. Ispod njega isplovili su veliki grudnjak s košarama svakom većom od moje glave i starinske gaće u koje je potonuo balonasti, ispupčeni trbuh. Lopovski sam pružio ruke prema njezinim visećim grudima i stisnuo ih - žilavo meso bježalo je između prstiju, neuhvatljivo, gumasto.

Ispustila je uzdah olakšanja.

Te me večeri nije htjela zamarati, kako je rekla, još sam krhak i ne bih podnio njezina bedra na svojima. Zato smo se zadržali na središnjim zonama i ja sam joj zbog toga bio zahvalan.

Jesam li bio iznenađen? Pa ne baš. Davno sam naučio da čovjek u životu ništa ne dobije za ništa, naročito ne goveđu juhu i skuhane mrkvice. A u ovom slučaju ja sam svakako dobivao.

Tjedan dana kasnije Klara mi je sredila posao vodiča u jednoj od boljih turističkih agencija. Postojao je uvjet: morao sam završiti onaj smiješni tečaj za administratora. Sredila mi je sve papire o boravku, ne znam kako, i, iskreno rečeno, nije me puno ni zanimalo, pa čak ni ako me navela kao baby sitera jednom od njezine dvojice sinova koji su bili otprilike mojih godina. Stan je bio u Heleninom vlasništvu, a ja sam si sada mogao dozvoliti da plaćam režije. Što se tiče Giovannija, dio njegove plaće pokrivala je Helen preko Klare, a dio sam dobavljao ja. Dobar život za mene se nastavljao. Jednom tjedno Klara je prespavala kod mene, a ostale večeri bio sam slobodan. Posao vodiča donosio je svakodnevna uzbuđenja i uvijek nepredviđene mogućnosti. Volio sam i bio sam voljen.

Postupno sam shvatio da veliki grad pruža puno više mogućnosti od provincije. Lakše je bilo nabaviti važne stvari: neke su dame preferirale posebne stimulanse i uživale u naročitoj vrsti nakita (dobivao sam ih jeftino od mojih novih afričkih prijatelja), a bile su tu i nebrojene mogućnosti zabave: raskošni noćni klubovi, podsjetnice koje otvaraju vrata svih salona, sexi-shopovi za rutinske večeri kada ponestaje mašte… Kada je konačno stiglo i moje prvo ljeto u Rimu, ni na pamet mi nije padalo da se vraćam natrag.

Ipak, vodio sam uredan život. Rano ustajanje, prije osam, doručak s narančinim sokom, posao, na večer umjerena zabava - nikakva pretjerivanja, bio sam na glasu kao klasičan pouzdan tip, jedan na jedan, u ekstremnim slučajevima u trokutu, i bilo mi je silno stalo da taj imidž i sačuvam; sljedeće jutro opet sve istim redom. Hranio sam se zdravo, redovito posjećivao urologa, družio se s pametnim, uspješnim ljudima. Klara je imala dobre veze. Njezin je suprug radio u ministarstvu vanjskih poslova, preko supruga su se i upoznale ona i Helen i odmah jedna u drugoj prepoznale moguće urotnice, i ponekad me je, kad je bila dobre volje i u onim danima u mjesecu kada je nije spopadala histerija posesivnosti i želja za posjedovanjem, i sama upoznavala sa nekima od svojih prijateljica.

Godišnja su se doba smjenjivala zajedno s novim dizajnom kontejnera za smeće na ulici te s novim licima zdravih zubi na reklamnim panoima, groznica revolucije i terorizma počela je zaobilaziti Italiju i preselila se u bestselere sebeljubivih novinara s književnim ambicijama. Klara je starila, postajala je sve povučenija i odmjerenija, njezino se tijelo skroz zaoblilo i pretvorila se u dobrodušno, majčinsko klupko vječne zabrinutosti, postupno se, neprimjetno baš kao što se i pojavila, izgubila iz mog života, uvijek u pravo vrijeme, kada je više nisam trebao, kada više nisam trebao nikoga.

Da, bilo ih je nekoliko koje su mi, tijekom godina, slomile srce i zbog kojih sam bio spreman sve napustiti, jedan prćasti nos, učiteljica plesa i pjevačica na ljetnoj terasi koja se umjesto za mene ipak pametno odlučila za karijeru - sudjelovala je čak i na San Remu. Sjećam se i tajnovite žene pod šeširom kojoj sam podigao rukavicu ispred knjižare Mondadori, bijelu, s brojem telefona, na recikliranom papiru skrivenom među prstima… Ali uvijek bi nešto iskrslo da se ne dogodi taj odlučujući rez. Ili bi se one u zadnji tren nespremne na konačan rizik predomislile, ili se moj želudac pretvorio u proždiruću lavu pa sam padao pod utjecaj tog strašnog ognja, potpuno nemoćan da bilo što poduzmem. U takvim stanjima nisam se čak mogao prisiliti da stavim nešto u usta - spopala bi me glupa primisao da saznam tko je to u stvari skuhao i koliko plaću ima kuharica, i da li je samohrana majka i ima li muža, i koliko djece ima, i da li već idu u školu, čak sam već bio počeo halucinirati o visini školarine i pogledavati cijene u izlozima s dječjom robom…

Ali nakon groznice, vraćao sam se; one bi u međuvremenu već bile ostavile ključeve od stana prazno ležati na stoliću u hodniku ili bi pustile oproštajno pismo bez potpisa ili jednostavno otišle bez riječi; ojačan bocom konjaka ili whiskeya s novim pouzdanjem i poletom. No dobro, ako ne baš poletom, a ono barem dobrom voljom. Profesionalnost mi je bila svetinja, bila je zapravo sve što sam imao, a ona je podrazumijevala zatvaranje razuzdanih emocija u zlatni kavez za neka sretnija, mirnija vremena.

Kičaste kragne zamijenili su ruski koletti, i bijela pidžamasta odijela u stilu detektiva Sonnyja i Tubbsa iz američke serije Miami Vicea. Znali su mi reći da sličim na Dona Johnsona, jednom mi je netko od kolega vodiča čak savjetovao da bih možda trebao otići u Hoolywood, tamo dubleri uvijek dobro prolaze, rekao je. Ali ja sam uvijek bio čovjek iz pozadine, no dobro, iz spavaće sobe, a to je ionako mjesto gdje se čovjek, ako ima imalo duha i energije spremne za trošenje, može dobro provesti, što god naučiti i mnogo toga saznati, iz prve ruke, sve u poluglasu dok paučinasta, prigušena svjetlost prekriva tijela nježnije od bilo kojeg vunenog pokrivača. Konzervatori su počeli konačno čistiti gradske spomenike pa tako visoki, stoički kipovi više ne izgledaju kao da ih je netko polio katranom. Uskoro će stići i prvi prijedlozi da se nedjelja proglasi danom bez automobila… Da, svijet se sve više trudi živjeti zdravim životom, produžiti ga zapravo što je dulje moguće. Jesam li razmišljao o budućnosti? Zapravo sam stalno o njoj razmišljao; nije to bilo samo na onoj razini štednje u banci za starost, iako sam i to naravno činio, moj se bankovni kontro poprilično udebljao s godinama i to mi je davalo osjećaj sigurnosti; ali budućnost je za mene uvijek bila najljepša od svih žena koja će doći tek sutra. Sačekat će me kraj fontane Trevi i baciti novčić (dobro, priznajem, nije baš originalno, ali ja sam odrastao na mjuziklima Žižija i Julie Andrews)…

Baš sam bio oprao zube i počupao par nestašnih dlačica iz nosa kad je zazvonilo na vratima. Nisam očekivao nikakvu posjetu, i zapravo sam namjeravao malo protegnuti noge to poslije podne, ovaj put bez jogginga kojeg sam redovito upražnjavao već duži niz godina.

Odlučio sam da se ne javim. Nisu bili česti dani kada bih poželio biti sam, uostalom samoća je bila moje prirodno stanje u kojem sam se jako dobro osjećao, ali i koje je bilo sasvim izvjesno, tako da ako bih nešto i poželio bilo bi to uvijek društvo, sada ga nisam htio. Mislio sam večerati u vegetarijanskom restoranu, a onda možda otići u teatar na kakvu domaću dramu, vidjet ću, uostalom.

Zvono je urlalo nestrpljivo, ali nisam se dao smesti. Počešljao sam se, osvježio se s par kapljica Pina Silvestra i poput balerina, na prstima krenuo do fotelje. Morat ću pričekati da se nepozvani odvuče s vrata, a onda siđe iz zgrade. Dakle, barem još 5 minuta čekanja.

Ali tada su se vrata krenula otključavati i ja sam znao da je to Giovanni. Samo on ima ključ. Žene koje su ga imale čast dobiti, odavno su iskoristile privilegiju da me mogu napustiti u bilo kojem trenutku. Ključeve s otiscima prstiju mojih miljenica skupljao sam poput kakvog bolesnog fetišista i držao ih obješene na zidu u spavaćoj sobi. Ponekad bi me rastuživao, ponekad silno uzbuđivao pogled na te sitne, hladno vraćene darove oštrih bridova. U srce sam te zaključala, ne možeš izaći, a ključić sam izgubila, ne mogu ga naći… Stresao sam se - patetična starost, ne, ne još!

Zaletio sam se prema Giovanniju spreman da ga upitam što se dogodilo.

Ali Giovanni je bio žena zalizane kose svezane u punđu, vitka, možda malo premršava i blijedog, dobro poznatog lica.

- Helen! - uzdahnuo sam preneraženo.

- Vidim da nisi promijenio bravu sve ove godine, koliko zapravo?

Gledao sam je. Gotovo da se nije promijenila. Ili možda ipak je. Postala je nekako usukanija, podočnjaci su se malo podebljali… da, možda je ipak s godinama…

- Nećemo brojiti!

Požurio sam se da je poljubim u obraz.

Promijenila je miris, slatkastiji, suši.

- Ne zamjeraš mi? - upitala je bojažljivo stišćući svoje tanke žilave prste.

- Ali na čemu? - zatvorio sam vrata i uzevši je za ruku poveo je do kauča.

- Mislim, što sam onako pobjegla, onda…

- Učinila si što si morala - rekao sam neutralno i ponudio joj da joj napravim neki svoj koktel.

Pristala je.

- Mnogo si toga ovdje promijenio, dobro, dobro je to, djeluje svježe, imaš stila za takve stvari - vrtila se po stanu poput znatiželjne djevojčice.

- Zapravo bi se moglo reći da moje prijateljice imaju stila, naročito Klara… - spremio sam joj Cubanu s kokosovim mlijekom i votkom. Srknula je zadovoljno.

- Klara, da, ni nju nisam već dugo vidjela, nadam se da je dobro postupala s tobom… - nasmiješila se gledajući me ispod oka.

I ja sam razvukao usta u sveznajući, tašti osmijeh kakvim se razmeću ljudi koji žele svima pokazati kako oni zapravo imaju tajne koje ustvari svi znaju, ali se pretvara da su te tajne samo njegove.

- I kako si ti, što si radila svo ovo vrijeme? - sjeli smo na kauč dodirujući se ramenima.

Šutjela je ozbiljna. Na trenutak mi se učinilo da je stresla ramenima i pognula glavu, sjetio sam se tog trzaja, kao da pušta nevidljivoj crnoj ptici da je preleti…

- Nemojmo o meni, molim te - zastenjala je i ja sam ugledao kako se sva ona hinjena radoznalost i vedrina, i ona površna isprika otapaju kao da ih odnosi prljava, poludjela bujica.

Pitao sam se izgledam li i ja njoj jednako ozbiljno.

A onda je ipak odgovorila a da ništa nisam pitao:

- Rastavila sam se…

- Oh, Helen… - nisam znao što da kažem, jedino što sam pomislio bilo je da je glupo žaliti za jednim muškarcem cijelog života - Ne znam da li je on uopće bio pravi čovjek za tebe…

- Tko?

- Pa… - gledao sam je zbunjen.

- A, ti misliš na mojeg prvog supruga. Ah, ma kakvi, sad smo dobri prijatelji, s njim sam se rastala još one iste godine, poslije sam se udavala još dva puta - nasmijala se - Vidim da sam te posve iznenadila… Nego, ajde da odemo nekamo pa ćeš mi pričati, o Rimu, želim znati sve o ovom malom prgavom gradu…

Te mi je večeri rekla da me voli. Ne znam da li je lagala nije ni važno. U teatru smo otišli gledati Goldonijeve Ribarske svađe, i dok mi je ruku položila na prepone ja sam bio siguran da osjećam miris suhih ribarskih mreža položenih na rivu, spremnih da se iz njih izvade zapetljane školjke i uhvaćeni rakovi. Te sam joj večeri rekao da je volim. Vodili smo ljubav prisno, i opušteno, poput bračnog para koji se nakon višegodišnje odvojenosti i potpune vjernosti ponovno našao u zagrljaju na starom krevetu od maslinovog stabla. I doista, njezino tijelo bilo je tako pohlepno, tako se žudno podavalo svakom mojem dodiru, savijalo se od strastvenog rasprsnuća pod svakim mojim i najpovršnijim poljupcem. Bio sam siguran da dugo nije bila ni sa kim. Uostalom, njezin asketski izgled, kosa skrivena u pundži, trebao sam znati… Šaptala je nešto dok me ljubila po grudima, nešto je objašnjavala dok me grizla po vratu, dok me liznula u ušnu školjku: Oprosti!

Nemam što, nemam što, zastenjao sam dok smo kretali ispočetka.

Od te je večeri prošlo točno pet godina i onih 5 eura što sam ih dao klincima za kamenicu bili su posljednja moja ušteđevina. Helen nisam više vidio. Iako sam to silno želio. Bio sam se zaljubio u nju, i da se vratila, ne znam možda bih je pitao da ostane sa mnom, zauvijek. Kad čovjek shvati što sve sa sobom donosi zrelost, pa možda bi se čim prije želio otrgnuti mladosti. Naša je civilizacija lažna u svojim hramovima podignutim u čast mladim torzima bez bora i prenapumpanih mišića, u ispraznim pogledima što pucaju od neispunjenosti i neiskustva, površna je i ne raspoznaje prave vrijednosti. Je li se promijenilo njezino tijelo? Možda. Nisam primijetio, previše sam uživao u njemu, u sebi, u nama.

Jedno poslijepodne, otprilike dva-tri mjeseca nakon što je nestala zavrtilo mi se u glavi, osjetio sam znojenje i snažnu slabost. Zapravo se posljednjih tjedana nisam osjećao dobro. Pripisivao sam to depresiji naglog rastanka. Da, koliko se god trudio taj dio veze pretvoriti u nešto najuobičajenije, rastanci s godinama ostavljaju traga. I umjesto da postaneš što otporniji na bešumno izvlačenje iz kreveta, na buđenje u praznoj sobi, na lupanje vratima i nehajno nažvrljane poruke na noćnom ormariću, cijeli proces svaki je put sve teže podnijeti. Pretpostavljam da se ljudi zbog toga tako lako vjenčavaju, zbor umora.

Pio sam previše andola kako bi mi dali energiju što je uskoro izazvalo oštru reakciju želučane kiseline. Bilo mi je glupo da ponovno odem liječniku budući da sam nedavno bio, i tada je sve bilo u redu.

Ali morao sam.

Doktor je bio čovjek iz starog kraja, dobro smo se poznavali, i često bismo zajedno išli na utakmice Lazia nedjeljom.

Dok sam čekao na nalaz vađenja krvi, promatrao sam crno-bijele fotografije crnoputih ljepotica. Dottore je mogao raditi ispod tih okruglih, erotičnih grudi i ravnih, primamljivih trbuha, poputno koncentriran, nisu ga uzbuđivale iz jednostavnog razloga što to nisu mogle. Bio je homoseksualac. Možda smo i zato postali dobri prijatelji; obojica smo izuzetno cijenili igre putenosti, svaki doduše na svom području, ali s jednako žara i energije.

- Stari - Dottore mi je stavio ruku na rame, tako da mu nisam mogao vidjeti lice, bio je iznad mene, tko zna možda je namjerno zauzeo tu poziciju, kako bi izbjegao moj pogled - konačno se dogodilo…

Ne, nemojte misliti da je to bio kraj mog svijeta. Sve se doduše promijenilo, ali nije prestalo, nikako. Doduše, u pet sljedećih godina potrošio sam na koktele lijekova gotovo svu ušteđevinu, i s posljednjim zalihama doputovao u grad moje mladosti.

Bio sam siguran da mi ju je podarila Helen, tu upornu životinju što ispija moja krvna zrnca kao da su sjemenke nara, zrele, pune, prskave, svaki tren ih je sve manje. Baš kao što mi je darovala svoj stan, svoju ljepotu, novu vespu, odlaske u kina, sebe… Možda nije trebala ići tako daleko, ali tko da joj predbacuje. Na kraju krajeva, moža i nije znala da nosi u sebi vampira-krvnika, iako… Nije važno. Zahvalan sam joj. Pošteno je tako. Onaj tko ti daruje život, polaže pravo na njega, može ti ga u bilo kojem trenutku oduzeti. Ako je to za neke ljude Bog, za mene je to ona.

Dottore mi je sredio da se mogu uključiti u projekt jednog Instituta za testiranje novih lijekova. Kaže da uopće nije opasno, a tako ću besplatno dobivati nove lijekove. Ne znam da li me zanima.

Stari grad ljepši je nego ikad. Dobro se osjećam dok sunce zalazi. More miriše. Ljudi veselo čavrljaju na rivi. Oh, kako je bilo dobro živjeti, mogao bih iz početka.

[autor: egocentric, 13. listopada 2010.]

kolaborativna knjizevnost??? dijalog s Hrvojem Juvančićem

by Projekt Poluotok on Wednesday, October 13, 2010 at 9:41am

Hrvoje Juvančić Kolaborativna književnost ne uspijeva. Tko je počeo Peru neka ga i završi. Početna situacija je odlična i ozbiljnom piscu pruža obilje mogućnosti, sve do otimanja Pere u Somaliji, gdje ga gusari zatuku kundacima Kalašnjikova Armenskog brodovlasnika ni najmanje ne zanima otkup slijepog putnika Pere, pa još i koristi pri...liku da gusarima pokaže da ga baš briga za posadu, i da umjesto 7 milijuna dolara, mogu dobiti 250.000. Kad Pero shvati koliko je sati i minuta, u posljednjim trenucima Perina života može mu iz okrvavljene glave poteći i vrijedna misao kojom se može i zaključiti cijela štorija: proklet dan kad mi je dosadila Pula i kad sam ja, mali i bezznačajni Pero, poželio putovati svijetom.

See Moreabout an hour ago · Comment · LikeUnlike · See Wall-to-Wall

• 

•   

Projekt Poluotok

Sva knjizevnost je kolaborativna!Empirijski dokaz? Hrvoje je upravo nastavio pricu o Peri zavarivacu ( DJ Michael Cycle bi se trebao zabrinuti).Nego... s druge strane, sto je citanje ako ne suradnja s piscem (piscima)? Bez dobre volje i tru...da citatelja niti jedno knjizevno djelo ne opstaje (ili ne postoji). Kako znamo da je roman 'roman'? Procitamo ga! Inace je u najboljem slucaju hrpa uredno poslozenih slova na stranici--ali ni to ne mozemo znati bez da ga pogledamo ili uzmemo za cinjenicu tvrdnju nekoga tko je to ucinio.Ergo... sva umjetnost je kolaborativna, zbog cega se od umjetnosti teze zivi nego od npr. nogometa (vidi tekst Roberta Perisica u Globusu).See More

32 minutes ago · LikeUnlike

•   

Hrvoje Juvančić

To je teorija, a u praksi pisac sjedi sam za tipkovincom i cijedi priču koja ima jednu glavu i jedan rep. Može biti i 100 glava i repova, ali takva fragmentirana forma onda više nije roman nego zbirka kratkih priča. To je bolji put za kolab...oraciju, ali ostaje pitanje koliko ljudi će se angažirati na kolaboraciji. Prvi dio je napisan prije mjesec dana, a javio se tek jedan lik koji je stavio link na svoj blog, (što je u internetskom smislu nekorektno samoreklamerstvo jer je Pero lik s ovog profila i ovdje ga treba razvijati), i javio sam se ja, picaskandalo i začinjavac, a ne pisac. Tako sad imaš početak i kraj, obzirom da je ono na blogu dosadno i jezično-stilski predvidljivo, iako je uložen stanovit trud. See More

15 minutes ago · LikeUnlike

•   

Projekt Poluotok

Eh, praksa je cudna zvijer, hidra s vise glava, kojoj na mjestu odsjecene narastu barem dvije nove. U praksi urednici imaju puno vise utjecaja na tekst nego sto zele otkriti... i prevoditelji, i lektori, i korektori, i intimni partneri, i k...olege, i prijatelji, i prolaznici od kojih se rijeci posudjuje ili krade, a uzore i one koje se vidi kao suparnike i konkurenciju da i ne spominjemo. Pero raste sporo (iako nije bas proslo mjesec dana otkako se rodio), ali je na blogu nastao i drugi dio... a glede internetskih alata, koristimo ih puno: i facebook, i blog, i sluzbeni sajt, a sve u svrhu temeljite fragmentacije "autorstva" i sirenja kruga suradnika. Veci je problem to sto je u danasnje doba 'posvemasnje autorizacije' potencijalne sudionike strah uloziti trud u zajednicki projekt jer su im rijeci toliko drage da ih ne pustaju s uzice - no nema veze, Projekt je star tek 19 dana (od 365, koliko ce se prikupljati tekst), a ako nas svaki 500-ti prijatelj bude ovako raspolozen za dijalog kao ti, Hrvoje, onda cemo uz roman morati skupiti i zbirku polemika o kolaborativnom stvaralastvu (ili ce, u najgorem slucaju, Poluotok biti roman o kolaborativnom stvaralastvu).

[5. – 13. listopada 2010.]

s tportala:

http://m.tportal.hr/89644/zene-imaju-vecu-kolektivnu-inteligenciju.html

NJEŽNA MOĆ

Žene imaju veću kolektivnu inteligenciju

Timovi ljudi koji dobro surađuju pokazuju tzv. kolektivnu inteligenciju koja nadilazi zbroj mogućnosti svakog od pojedinaca, a sposobnost suradnje skupina ovisi o broju žena u njima, pokazalo je novo istraživanje

Inteligencija pojedinca već se godinama može kvanitificirati na temelju uspješnosti u rješavanju kognitivnih zadataka. Skupina znanstvenika odlučila je to načelo primijeniti u mjerenju intelektualnih sposobnosti manjih timova.

Studija predstavljena u novom broju časopisa Science otkrila je da skupine s dobrom unutrašnjom dinamikom postižu odlične rezultate u brojnim područjima, što bi moglo imati važnu primjenu u poslovnim i drugim organizacijama.

 'Htjeli smo testirati hipotezu prema kojoj skupine baš kao i pojedinci pokazuju konzistentnu sposobnost rješavanja različitih vrsta zadataka', objasnila je Anita Williams Woolley , voditeljica istraživanja i profesorica na Carnegie Mellon's Tepper School of Business.

Naša hipoteza je potvrđena', rekao je suautor studije Thomas W. Malone . 'Otkrili smo da postoji opća učinkovitost, skupna kolektivna inteligencija na temelju koje se mogu predvidjeti rezultati tima u mnogim situacijama.'

 Stručnjaci vjeruju da je sposobnost suradnje od ključnog značaja za kolektivnu inteligenciju. Naime, skupine čiji su članovi posjedovali više razine 'društvene osjetljivosti' imale su i višu kolektivnu inteligenciju. 'Socijalna osjetljivost ovisi o tome koliko dobro članovi registriraju osjećaje drugih', rekao je prof. Christopher Chabris , jedan od autora istraživanja. 'Kolektivna inteligencija je niža u skupinama u kojima dominiraju pojedinci nego u onima u kojima je komunikacija ravnomjerno raspoređena', dodala je Woolley.

 Istraživanje u MIT-ovom Centru za kolektivnu inteligenciju te u Carnegie Mellonu provedeno je na 699 ljudi koji su bili raspoređeni u grupe od dvoje do petero ljudi. Skupine su rješavale zadatke koji su varirali od vizualnih zagonetki preko rasprava i igara do složenih zadataka određenih pravilima.

 Rezultati su otkrili da je kolektivna inteligencija skupine zaslužna za 40-postotne varijacije u učinkovitosti rješavanja zadataka. Osim toga, pokazalo se da uspjeh timova nije izravno ovisio o sposobnostima članova, odnosno da prosječna i maksimalna inteligencija pojedinih članova nije u značajnoj mjeri određivala uspjeh cijele skupine.

 Tek nakon podrobnije analize dobivenih podataka istraživači su posumnjali kako je moguće da broj žena u timu utječe na njegove rezultate. 'Nismo radili studiju s namjerom da ispitamo utjecaj spolova', rekao je Malone. 'Bilo je to pravo iznenađenje za sve nas. Međutim, daljnje analize pokazale su da se efekt može objasniti višom društvenom osjetljivošću koju u prosjeku pokazuju žene.'

 'Ovaj rezultat dovodi u pitanje naše shvaćanje inteligencije', ističe Woolley. Ono što pojedinci mogu sami napraviti postaje manje važno, važnije je što mogu učiniti zajedno s drugima i uz pomoć tehnologije.

 'Hrpa pametnih ljudi u skupini ne čini nužno skupinu pametnom', zaključio je Malone.

Sve o temi: žene | inteligencija | biznis

Komentiraj Pošalji prijatelju

 Povratak na prethodnu stranicu

Objavljeno: 04.10.2010 15:03

Autor: NJD?

+ komentari ubrani s profila

Hrvoja Juvančića

tportal

m.tportal.hr

Timovi ljudi koji dobro surađuju pokazuju tzv. kolektivnu inteligenciju koja nadilazi zbroj mogućnosti svakog od pojedinaca, a sposobnost suradnje skupina ovisi o broju žena u njima, pokazalo je novo istraživanje

10 hours ago · Comment · LikeUnlike · View Feedback (12)Hide Feedback (12) · Share · Flag

•   

3 people like this.

• 

•   

Tamara Požar Tomić Znala sam to :)

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Sergej Matulić vjerojatno ih treba biti sto manje...:))

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Sonja Scekic-Simic pa naravno. kao da su za to trebali znanstveno istrazivanje.

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Hrvoje Juvančić Meni je najbolja tvrdnja da skupina pametnih ne mora značiti i pametnu skupinu. Zato svim državama vladaju pametne skupine mediokriteta, a ne fragmentirane skupine pametnih filozofa.

9 hours ago · LikeUnlike · 3 peopleLoading...

•   

Katarina Vidović Bit filozofije je kritičnost, a radne skupine efikasnost. Kao što filozofija mora imati veze sa zbiljom, tako i radne skupine moraju imati sposobnost refleksije....

9 hours ago · LikeUnlike

•   

Elvira Mestrovic Pametna skupina ili skupina pametnih? Prva po definiciji sadrzi kompromis kao preduvjet opstanka, dok je druga, zbog neimanja zajednickog cilja, utemeljena na potpunoj neovisnosti svakog pojedinca. S prvom bih radila, a s drugom? Nista. Takve skupine ionako ne traju kroz vrijeme. Nekako mi slice na zutog leptira koji je nedavno zalutao na moj balkon: podsjetio me na svu ljepotu ovog svijeta i - nestao. A da je mogao ostati jos koju minutu, mogao je...

6 hours ago · LikeUnlike

•   

Projekt Poluotok

a pametne skupine pametnih?ovdje se cini da je posrijedi sokratovska naivnost: pamet ne znaci i moralnost - mozda bi se trebalo govoriti o uspjesnim skupinamanego, eto i Sokrat (pametni filozof) je trebao druge da u dijalogu izgradi vlastit...u pamet... ehSee More

about an hour ago · LikeUnlike

•   

Hrvoje Juvančić Poluotok, nisam ti stigao reći da osobe iza nickova ne mogu komentirati na mome profilu jer anonimnost podrazumijeva neodgovornost za izrečeno. Inače ni ne uzimam anonimne za frendove, ali sam učinio iznimku zato što volim brodove. No hard feelings.

54 minutes ago · LikeUnlike

•   

Projekt Poluotok No hard feelings, only soft and fluffy ones :)

2 minutes ago · LikeUnlike

[5. listopada 2010.]

- Izgledam kao neki jebeni narodnjak - zaključio je DJ Michael Cycle kada je malo bolje promotrio jedan od svojih plakata kojim je cijelo mjesto bilo oblijepljeno. I jedino što ga je moglo utješiti, što ono na plakatu uopće i nije bio on, nego maneken kojemu je za to platio petsto maraka (bila je to u stvari cijena s popustom, jer mali još nije bio dobio diplomu manekenske škole koju je pohađao). Jer DJ Michael Cycle nije bio naročito lijep muškarac, u sličnoj ljubičastoj košulji s burek-kragnom, on bi izgledao kao svinjski but poput buketa ruža umotan u celofan. Ovako, izgledao je tek kao narodnjak.
Ali to nije bila jedina neistina na plakatu, jer tamo je još pisalo: “DJ Michael Cycle dolazi u vaš grad!”, a ovo definitivno nije bio grad (i Michael Cycle se više i ne sjeća kada je zapravo posljednji put bio u nekom gradu), ali su provincijalci padali na takve komplimente, a Michael je bio zadovoljan i efektom koji je ta poruka ostavljala. Zvučalo je to kao da u najmanju ruku dolazi nekakav veliki cirkus, “Moira Orfei” ili “Medrano”, a upravo je tako DJ Michael Cycle zamišljo svoje nastupe - kao pravi cirkus!
Iako je, istini za volju, bilo prilično teško (ako već ne i nemoguće) napraviti cirkus s dva obična CD-playera, ali se Michaelov dar za tehniku sastojao isključivo od toga da svoja dva Technicsa sa 75%-tnim uspjehom spoji na razglas. To ga nije činilo naročito atraktivnim, ali je barem bio jeftin, i zbog toga iznimno omiljen među vlasnicima malih disko-klubova i improviziranih ljetnih terasa, među roditeljima čiji su tinejđeri imali neuobičajene zahtjeve za rođendanske zabave (uostalom, zar nije ful seljački sam mijenjati CD-e na vlastitom tulumu?!) i organizatorima beach-partyja koji su znali da se formula uspjeha sastoji od malo para za puno jeftine muzike i puno para za malo jeftinog piva.
Tada iz obližnje slastičarne ispadne najmanje šest, sedam razuzdanih tinejđerki, koje prođu pokraj Michaela ne posvetivši mu niti jedan letimičan pogled, ali zato zastanu kod njegovog plakata pa stanu komentirati:
- Koji komad?!
- Da, šteta samo što je teški narodnjak.
- Uh, što je dlakav!
- Glupačo, takvi su najbolji.
- Ma, nemoj, a otkud ti znaš?
- Znam, znam, rekla mi tvoja mama.
- E, sereš!
- Da, da, a meni je rekla da su oni s dlakavim leđima prave životinje…
- I da imaju ogromne sprave!
- E, cure, serete!
- Daj, Dina, pusti je, nisu sve mame drolje kao tvoja.
- Ma, tata ti je drolja…
I sigurno bi to sve potrajalo još mnogo duže, da jedna nije upitala:
- Šta mislite, cure, koliki mu je? - na što su sve ciknule u razbludan smijeh od kojega je DJ Michael Cycle osjetio trnce ugode po svojim nimalo dlakavim leđima. A one su odmaglile sve jednako cičeći i vrišteći i DJ Michael Cycle je promatrao njihove okrugle male stražnice sve dok se nisu izgubile u gužvi tržnice.
A onda je bacio samo jedan optužujući pogled na svoju pretilu trbušinu, a drugi na onaj plakat, pa je promrmljao:
- Jebeni narodnjak! - i pošao tražiti svoj hotel.

[autor: Funk'a'Paldum, 2. listopada 2010.]

Uliks u 2 poteza (ubrano od Aljose Puzara, 26.rujna, 2010.)

Aljosa Puzar kuhao kavu, facebook, pisao, facebook, šišao se, svađao, smijao, kupio frizerki vitamin C jer je šmrcala, kupio novi telefon, facebook, punio vrše, jeo meksički, talijanski, korejski, mazio se u polutami, facebook, seksao, facebook, gubio vrijeme, šetao, facebook, očijukao, izmjerio hlače za suzit i skratit, facebook, spavao u smrdljivom autobusu, birao ringtonove i umirao od smijeha,

10 hours ago · Comment · LikeUnlike

•   

10 people like this.

• 

•  Aljosa Puzar vidio studentski par na prvom sluzbenom izlasku, bio im je malo bed, a sto cu im ja, facebook, razmišljao o smiješnim karijernim temama i novcu gledajući u keramičke pločice iz kade, jeo cudno vruce pecivo punjeno soljenim putrom u kvaziromantičnom kafeu, žgaravica, facebook, razmišljao o ovisnosti o facebooku, čitat će 15 minuta i spavati, mozda sanjati, vjerojatno nesto glupo. jedan dan života provedenog, kao što i priliči, u polusmislu. ¦ ¦ ¦

10 hours ago · LikeUnlike · 2 peopleLoading...

•   

Silvia Curto ?:-D

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Ksenija Zubkovic to sve danas? moj popis je puno kraci..

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Aljosa Puzar zato jer u mene nema mudrosti. (a osim toga u juznoj koreji sve juri, pa tako i ja.)

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Silvia Curto orko al si se najeo ako je sve to bilo danas!?

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Ksenija Zubkovic nema ni u mene mudrosti al ima lijenosti

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Aljosa Puzar pusti, kriza! :) mislim da mi dolazi menstruacija... cak mi se i cistilo po kuci...

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Ksenija Zubkovic ja sam jedno vrijeme istinski uzivala u pranju kupaone. onda me proslo.

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Aljosa Puzar lijenost je luksuz crvene buržoazije!!! ja sam rob.

10 hours ago · LikeUnlike · 1 personLoading...

•   

Ksenija Zubkovic bolje rob nego grob!

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Aljosa Puzar hahaha kopernikanski obrat ksenije zubkovic!!!

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Ksenija Zubkovic ah, mutno je sve to u nama dragi moj Aljosa...

10 hours ago · LikeUnlike

•   

Aljosa Puzar tocno je da mi treba necija hladna ruka na mojoj tamnoj glavobolji, a trebat ce mi jos i vise ako ne odme spat, 4 ujutro a ja na fejsu...

10 hours ago · LikeUnlike · 2 peopleLoading...

•   

Antonio Frlan jako totalno!!! pravi pužar :))

4 hours ago · LikeUnlike · 1 person

[ubrano s Facebooka, 26. rujna 2010.]

Ludi provod jednog oblačnog dana

To jutro kada se probudila, Heidi je pritrčala prozoru i rastvorila kapke, ali je istog trena poželjela da to nije učinila, poželjela je da još spava, jer izvana je nije, kao što je očekivala, zaslijepilo ono vruće mediteransko sunce, već ju je umjesto toga poput pospanog dinosaura pozdravio jedan ogroman oblak u pratnji još tamnijih i tromijih drugova.

Heidi se nije mogla oteti dojmu da su za to nekako krivi njihovi domaćini od kojih su iznajmili ovu staru kuću. Seronje, mislila je, samo zato što im još uvijek nismo platili, isključili su nam lijepo vrijeme.

- Hej, Heidi, vrati se u krevet! - dovikne za njom Peter, napaljen kao i svako jutro, ali još jučer mu je fino rekla, ako navečer pije pivo, a ne opere zube, onda ujutro nema ništa od seksa, a on sinoć nije oprao zube i zato ga je ignorirala. Bacila je još jedan pogled kroz prozor na one oblake, izgledali su joj baš kao dinosauri, dinosauri napravljeni od znojne posteljine. A onda se spustila u kuhinju napraviti kavu.

Nije prošlo dugo, a miris koji se širio iz kafe-aparata domamio je i ostatak družbe dolje. Heidi je imala dobru volju da napravi doručak za sve, ali kada ih je vidjela kako dolaze jedno po jedno, čak i prije nego što je ona uspjela narezati dovoljno kruha, sjetila se koliko ih zaprao ima, i pomislila, no way, pa je samo sebi namazala jednu šnitu s paštetom i sa šalicom pobjegla na terasu.

Iznutra je neko vrijeme dopirala zaglušujuća buka, lupanje vratima kuhinjskih ormarića, zveket čaša, šalica, treskanje vratima frižidera, svađa oko ostataka kobasice i sira. U jednom trenutku Heidi je čak čula Klaru da viče na Petera:

- Pusti me na miru, ti govno jedno perverzno! - samo da bi svega par trenutaka kasnije umilnim glasom pitala:

- A što si nam lijepo pripremio za danas?

Heidi se nasmiješi i otpije gutljaj kave. Klara je pohotna mala kurvica, ali je Heidi voli kao da joj je sestra, i one su najbolje prijateljice još od osnovne škole. Klara je zgodna brineta ubojite figure, ali je previše romantična da je netko ne bi mogao na kakvu jeftinu foru odvući pred oltar. Udavača, pomisli Heidi.

Odjednom je prene tresak prozora na katu koji se vjerojatno zalupio od propuha.

Nije morala pogledati gore da bi znala da su krpeni dinosauri još uvijek tu, i umjesto toga se zapiljila u igralište za odbojku na pijesku posađeno usred tratine pokraj njihove kuće. Razmišljala je u što bi se mogla kladiti da će muškarci cijelo poslijepodne provesti upravo tamo.

Tada na terasu dotrapa Opa, samo u gaćama, iz kojih mu je ispalo i ono malo mršave guzice, glupo se cereći nekoj fori koju je vjerojatno Peter izvalio, jer svi se uvijek moraju smijati Peterovim forama da mu ne bi izašli iz volje.

- O, Heidi, dobro jutro! - Opa veselo usklikne čim je primijeti, iako je, ako ćemo biti precizni, podne već prošlo prije pet minuta, i odmah joj pokuša uvaliti žvaku, ali mu Heidi priprijeti šalicom vruće kave, što ga sasvim dovoljno obeshrabri. Kripl, pomisli Heidi, morao bi već znati da kod mene ta sranja ne pale. Uostalom, Peter bi ga razbio da ga uhvati s njom.

Opa je inače bio najmlađi u grupi, i samo su ga zvali Opa, Dida, jer je to bilo kraće od njegovog prezimena Openheimer, a ujedno je savršeno odgovaralo njegovom izgledu i ponašanju. Suh kao gola kost, Opa je uvijek gledao kamo bi sjeo ili legao, i stalno je kukao, ali je upravo zbog toga bio savršen član ekipe, jer nikada ništa nije moglo biti tako loše kao što se to njemu činilo.

I taman je starmali klinac htio zinuti da otpočne neku glupu, usiljenu konverzaciju, kad i ostatak društva ispadne na terasu. Graja je bila nepodnošljiva, i sve na što je Heidi mogla pomisliti bio je site na kojem se nudila ova kuća, a na kojem je pisalo “mir i spokoj”. Zar je ovo jebeni mir i spokoj?

Peter je samo bacio jedan brz pogled na nebo pa je uhvatio loptu pod ruku i poput kakvog nacističkog generala iz Drugog svjetskog rata, na ne baš opće iznenađenje, zapovijedio:

- Odbojka na pijesku!

Cure su rekle da nema šanse jer bi tvrda odbojkaška lopta oštetila lak na njihovim noktima, ali su tipovi odmah udarili u gromoglasno odobravanje i svi poskidali majice i istrčali na teren.

Čudno, mislila je Heidi, kako muškarci jedva dočekaju neku izliku da se razgolite.

No čim su se igrači podijelili u timove; Peter i Opa, Hans i Röte, oblaci su se razmaknuli taman toliko da sunčeve zrake poput rentgenskih ili poput laserskih zraka vanzemaljaca iz stripova udare u pijesak.

Heidi je računala da će biti iznenađena ako do kasnog poslijepodneva tu ne bude i mrtvih, od dehidracije i opkotina najvišeg stupnja, ali je znala da je sada, kada su podijeljene strane dečki više neće slušati, jer sada se ono srednjevjekovno, ili predpovijesno probudilo u njima i samo bi ih smrt ili pobjeda mogli odvući s pijeska.

Uostalom, pričinjavalo joj je i određeno morbidno zadovoljstvo gledati ih kako ginu za svaku loptu.

Cure su ostale u hladovini i pijuckale votku-tonik i džin-tonik, i neko domaće žestoko piće (rakiju od grožđa?) pomiješano s tonikom, s cijelim santama leda (Heidi je pri svakom gutljaju zahvaljivala Bogu što je izmislio frižidere s dubokim zamrzavanjem), i uglavnom su tračale, i razgovarale o tome što će raditi kada se vrate kući, u Njemačku.

S vremena na vrijeme malo bi pljeskale svojim herojima na igralištu, pravile bi se kao da navijaju, otvarale bi im piva, tek toliko da tipovi nastave utakmicu i ne počnu gnjaviti njih, jer bez neke konkretne zanimacije, muškarcima na dnevnom redu ostaju samo seks i jelo, a još uvijek je bilo prerano za ručak.

Prva žrtva utakmice bio je naravno Opa, pri pokušaju da dohvati jednu loptu, on se jednostavno skljokao u užareni pijesak poput kakve srdele u vruće ulje i više nije ustao. Nitko mu na tome nije bio zahvalniji od R O tea koji je i sam bio na izdisaju snaga, ali je bio previše macho da bi to priznao (a premalo da bi nastavio trpjeti), uglavnom, kako bilo, da bi timovi bili izjednačeni on je dobrovoljno istupio iz igre pa je zajedno s Peterom odvukao Opu u hladovinu.

Peter i Hans su nastavili nabijati jadnu loptu preko mreže.

Inače, Röte je, kako mu i samo ime govori bio crven kao bakreni novčić, stršave kose i porculansko blijede kože koja je nakon dva sata odbojke na pijesku bila reš pečena.

- Ti ćeš dobiti rak - obavijestila ga je Heidi hladno, dok su se ostale cure zlobno cerile.

Bilo je zabavno gledati kako se na Röteovom licu smiješak zadovoljstva i ugodne iscrpljenosti topi u izraz posvemašnje panike i očaja.

Polako je progutao knedlu i pokušao se još uhvatiti za posljednji tračak nade:

- Ma, daj, Heidi, zezaš me?

- Ne, ne, stvarno ti kažem - Heidi je bila neumoljiva - dobit ćeš rak i umrijeti.

Klara i Greta cerile su se kao lude i srkale svoja pića, a Heidi se upustila u podrobno prognoziranje Röteove povijesti bolesti:

- Nećeš ni primijetiti, a već će ti se jedan od mladeža udvostručiti - njezine tamne oči su sjale paklenim sjajem - otići ćeš liječniku, ali će ti on reći da je već prekasno, no ipak će te za svaki slučaj izrezati, a onda će ti, dok budeš ležao sam u bolnici, koža početi otpadati, mozak će ti strunuti…

- Njemu je mozak već strunuo! - ubaci se Klara.

- Ma, on se rodio bez mozga - pridruži se i Greta.

- A onda će ti i pišo otpasti! - trijumfalno zaključi Hedi, a Röte samo još postane crveniji, od krvi koja mu je navrla u obraze, pa izleti iz stolice kao projektil i izgubi se u kući praćen veselim kokodakanjem cura.

Konačno je Peter, u trenutku kada su se oblaci ponovno nadvili nad cijelu zemlju, jednim preciznim servisom dokrajčio Hansa, koji je od iscrpljenosti toliko obnevidio da se još par trenutaka nije moga maknuti sa pijeska. Hans je inače bio OK tip, pomalo glup, ali ni izbliza toliko glup koliko je izgledao. Njemu je, naime, dok je još bio mali, netko utuvio u glavu da cure padaju na mišiće, pa se on već desetak godina predano bavi body-buildingom. I mora se priznati da je masa, Heidi se bila prilično iznenadila kada ga je upoznala, bilo je to na tulumu kod Grete, a Klara ga je odmah pitala je li istina da svi builderi imaju maloga. Hans nije skužio, pa je Klara morala poslije uzeti stvar u svoje ruke da je izmjeri, u spavaćoj sobi Getinih roditelja, nakon čega su službeno počeli hodati.

Inače, na tom se tulumu odlučivalo o ljetovanju. Netko je predložio ovu vukojebinu, pa je Heidi na Netu iskopala ovu kuću.

- Šta ima za ručak? - upita Peter nakon što je u jednom dahu ispio limenku od pola litre piva.

- A što bi ti htio da bude? - Heidi ga pogleda umilno trepčući okicama.

- Pa roštilj - njemu od same pomisli navru sline u usta.

- Onda ga napravi - Heidi mu odbrusi, na zaprepaštenje ostatka ekipe - za mene možeš napraviti samo dva ražnjića i jedan hamburger, hvala!

- Jebote, od tebe baš nikakve koristi! - on samo promrmlja i krene po drva, ali ona nije imala namjeru pustiti ga da se samo tako izvuče, na kraju krajeva, već je satima prikupljala energiju u hladovini, dok se on pržio kao životinja na usijanom pijesku, imala je priliku pobijediti, i nije ju htjela propustiti, jer ovo je bila njezina odbojka na pijesku:

- Popuši mi, idiote dilerski - urlala je u njegova leđa dok se on bez riječi udaljavao - ti bi po meni cijelu noć jahao, a onda još da ti i ručak kuham?! E, za to si trebao povesti mamicu!

Heidi se u tom trenutku osjećala kao kraljica, a svi su se u društvu cerekali kao hijene, istina prigušeno, da ih Peter ne bi slučajno čuo, jer Peter je ovdje ipak bio kralj.

I inače Heidi i Petar su jedini pravi par u cijelom društvu. Klara je s Hansom samo za ovo ljeto, ali inače spava s bilo kim tko joj se uvuče u postelju, čak i Peterom (zbog čega je Heidi ljuta kao ris), čak i Gretom. Ostali se prije ovog putovanja nisu ni poznavali, i možda su baš zato Heidi i Petar nekako ispali kao mama i tata svoj ostaloj dječici. I baš kao roditelji oni se često svađaju, jer što se od roditalja uopće očekuje nego da se svađaju.

A jedini razlog zašto je Heidi s Peterom je to što je on jedini imao muda prevesti tristopedeset tableta E-ja preko granice. Peterova je cura mogla računati na najmanje trećinu toga, jer je Peter jednu trećinu namjeravao prodati glupim domorocima koji nikada nisu probali pravu stvar, čime bio isplatio cijelo ljetovalje (i još ponešto zaradio), a ostatak je predstavljao njegovu privatnu zalihu. Zato je Heidi bila njegova cura. Inače, objektivno gledano, tip je bio teški seronja.

U stvari je i Heidi bila s njim samo za ovo ljeto, i povremeno u Njemačkoj, kada bi se zaželjela ludog provoda.

A Peter? Zašto je Peter bio s njom? Pa prvo zbog toga što je bila najpametnija u cijelom društvu. Sve ove godine uspijevala je biti odlikašica, a istovremeno se zabavljala jače i više nego bilo tko iz grupe, uključujući i samog Petera. Druga stvar, Heidi je bila bez premca najzgodnija cura koju je Peter ikada vidio, sa svojom mrak crnom kosom, ugljen crnim očima i dugim nogama vječne tinejđerke. I treće, i možda najvažnije, Heidi nije davala bilo kome, a jedina stvar koja je muškarcima privlačnija od žene koja se podaje svima, je žena koja se ne daje nikome.

Uskoro su na rešetki grila cvrčali ludi goveđi odresci i hamburgeri, i Heidini ražnjići, i miris koji se širio od ognjišta svima je otvorio apetit.

A Peter se toliko ufurao u ulogu kuhara da si je oko pasa vezao jedan ručnik umjesto pregače, a na glavu je umjesto marame nabio prljavu kuhinjsku krpu, pa je u ritmu nekog pijanog reggea koji je dopirao s radija, čagao oko roštilja bockajući meso dugačkom vilicom kao da ga požuruje da se ispeče.

Heidi ga je gledala, onako raspoloženog i opuštenog, čak joj je potajno uputio jedan zaneseni osmijeh, i znala je da je sigurno nešto uzeo, ali je nije bilo briga i u tom trenutku, kada bi je netko prisilio, čak bi mogla reći da ga voli. Na čisto neobavezan, ljetni način.

A oblaci su se predomišljali, baš kao i Heidi, i mlak, vlažan vjetar je zatresao krošnjama hrastova, da bi se spustio tik uz tlo šarajući zanimljive, gotovo orijentalne uzorke u crvenoj prašini.

- Idemo na more? - pitala je Klara i u tom trenutku je počela kiša.

[od: Vanje P. , 24. rujna 2010.]

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Nudim mogući nastavak priče o Peri zavarivaču, baš mi je bila inspirativna a moguće ju je nastaviti...

A onda se dogodilo nešto čemu se Pero nije mogao nadati. Odjednom su mu riječi započete pjesme zapele u grlu. U koga se on to zapravo zaljubio? Zatvoren u potpalublju, sam sa svojim mislima, kontemplaciji predat, istinski se zapitao – u koga? On, koji je o svojim putovanjima maštao odavno i toliko snažno da su za njega gotovo bila stvarna, nije mogao ni pomisliti da će se već na početku puta predomisliti. Rođeni ga glas, stisnut nekom tjeskobom i nostalgijom, više nije htio napustiti. Tko će ga znati, možda se jadničak uplašio da se neći moći vratiti svome vlasniku kada ga jednom svojevoljno napusti, pa makar i samo nakratko… Možda se, isto tako, Pero uplašio da će ga ovaj brod odvesti u tuđinu i nikada ne vratit. On je samo želio malo svijeta vidjeti ali nikako se od svoje Istre i Uljanika nije kanio trajno rastati… a sve je na to slutilo. Zatvoren u potpalublju varovima tako savršenim da se izlaz nije nazirao, poželio je da je u životu nešto drugo tako dobro naučio kao što je vješt u zavarivanju bio. Da je, recimo, pjesnik, mogao je opjevati zamišljena putovanja i iznova im se vraćati pri svakoj pomisli na bijeg. One bi mu pružile mogućnost da imaginarno otputuje a da svoju milu Istru ne napusti ni na tren. Stajati na istarskom tlu, a glavom i mislima biti tamo negdje daleko, daleko… e to bi bilo nešto za našega Peru! To bi bilo ono što je u stvari želio. Biti tu i tamo istodobno. A što će sad? Neprobojnim varovim zatvoren u utrobi prekooceanskog broda. Istro gdje si?! Čime da te dozovem… makar u sjećanje – pitao se Pero.
Svakog je jutra bičikletom hitao put Uljanika praćen psećim lavežom uznemirenih i na buđenje nespremnih seoskih pasa koji su ga po navici i iz dosade uvijek na isti način pozdravljali. Toga dana, kada je odlučio izgraditi tajni sobičak, padala je kiša. Zaogrnut kabanicom, u trlišu i radničkim cipelama krenuo je dvorištem po svoju bičikletu koja ga je vjerno čekala pod strehom, naslonjena na zid štale. Nije ni osjetio da je tog kobnog dana ugazio u balegu svoje krave. Bila je to jedina poveznica s rodnom grudom, dvorištem i svijetom koji je tako nepromišljeno napuštao. On nije znao, ali balega na cipeli je znala da je ona ta karika koja nedostaje.
Neki je poznat miris zagolicao Perine nosnice...

Pozdravlja vas Fegusti i želi uspješan projekt

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

CIMERUCU
tražim, u dvosobnom stanu na Općini (Centar), blizu Doma. Mogu se radit
tulumi i svašta, al mora se iza sebe očistit, jbg. Useljivo za 4 dana.
Može se pogledati odma.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ovdje u mojem kraju s turistima su dolazili i katalozi njihovih robnih kuća - najčešće je to bio OTTO. Debela knjižurina u kojoj je bilo od igle do aviona. Meni je bio igračka, iz njega sam izrezivala lijepe tete i barbe i oni su živjeli u mojem minijaturnom dnevnom boravku za lutke kojega mi ujak donio iz Trsta...

[autorica: Elfrida Matuč Mahulja ubrano s facebooka 20. rujna 2010.]

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

UMJETNIK IZ POREČA "POHODI" PULSKE PARKOVE

Refik Saliji Fiko zaigrao je danas golf u gradskim parkovima, u Titovom parku i parku Grada Graza, a svoj će "pohod" improviziranim palicama, nastaviti u 20 sati na Danteovom trgu. Riječ je, dakako, o još jednom performansu koji donosi manifestacija TU SMO 2. Fiko nam je ispričao kako ga fascinira alat, pa je tako od jedne motike "izradio" Antuna Motiku! O samom performansu i njegovom smislu, nije htio previše pričati, no sama izvedba i njegov alat govore za sebe...

[preuzeto od regional expressa 20. rujna 2010.]

http://regionalexpress.hr/site/more/refik-golf/

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Šiju za hrvatske ministre, a ne dobivaju plaće

Barbara Matejčić | 17. 09. 2010.

U zadnjih dvadeset godina je 100.000 tekstilnih radnika, mahom žena, ostalo bez posla, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima

Godine 1990. u proizvodnji tekstila, odjeće, obuće i kože u Hrvatskoj 126.314 radnika je imalo zaposlenje. Prije godinu dana – u kolovozu 2009. – zaposlenih je u toj industriji bilo tek 35.754. Bez posla je ostalo onoliko ljudi koliko cijeli Osijek broji stanovništva, a Osijek je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj. Od onda je broj zaposlenih još padao tako da je u zadnjih dvadeset godina ukupno oko 100.000 ljudi izgubilo radna mjesta u proizvodnji odjeće i tekstila. Od toga su velika većina žene. Točnije, oko 85 posto. One koje su imale sreću da zadrže posao, imaju plaću u prosjeku oko 3000 kuna. To je za 45 posto niže od prosječne plaće u Hrvatskoj. I za trideset posto niže nego što su plaćeni oni rijetki muškarci u toj branši. Država godinama ne poduzima ništa zbog onih plaća u toj branši koje su niže od zakonski minimalnih. Iako dobro znamo što se sve ne može kupiti s 3000 kuna, usporedbe radi navedimo da je prosječna potrošačka košarica za lipanj ove godine iznosila 6.631,27 kuna za četveročlanu obitelj. Radnice u tekstilnoj industriji uglavnom se uklapaju u tu sliku: najčešće su to žene između 35 i 55 godine života, koje su rano počele raditi i imaju obitelj.

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković sve su te uništavalačke godine u tekstilnoj industriji prošle relativno stabilno. U zagrebačkoj tvornici tekstila Kamensko d. d. broje već silne godine radnog staža i ne razmišljaju ni sekundu kada navode točan datum kada su počele raditi u toj tvornici. Svima im je upravo u ovo ljetno i ranojesenje doba okrugla obljetnica u Kamenskom. No nije im baš do slavlja. Đurđa Krnjak počela je raditi 1. lipnja 1980. sa 18 godina. Đurđa Grozalj 13. kolovoza te iste godine, s 23 godine, ali je došla u Kamensko s već pet godina staža. Najmlađa od njih, Draženka Đaković, počela je 1. listopada 1990., kada je imala 20 godina. Za vrijeme rata su pod uzbunama šivale uniforme na koje su se kasnije vješali ordeni zaslužnih muškaraca, nositelja raznih povlastica, poslije su izrađivale kvalitetnu modnu konfekciju, uglavnom muška i ženska odijela za zapadnoeuropska tržišta. Tu, gdje su provele sve te godine, mislile su i završiti svoju radnu karijeru. Kamensko postoji još od 1949. godine, poslovalo je pristojno, narudžbe još uvijek dobiva pa se to činilo sasvim mogućim. No, i njih je dohvatio tipični hrvatski tranzicijski scenarij, koji u toj branši za radnike završava uglavnom na burzi rada. Bez velike perspektive ponovnog zapošljavanja.

Za Kamensko je u kolovozu pokrenut stečaj. Tako su odlučili sami radnici nakon što im više nije ostala ni jedna druga, prihvatljivija opcija. Nisu dobili plaće i naknade za prijevoz od travnja ove godine, a porez i doprinosi im nisu uplaćivani pune dvije godine. Kod liječnika ih još uvijek primaju, mada ni sami ne znaju kako jer im troškove zdravstvenog osiguranja tvrtka nije pokrila. Stečaj im je jedina šansa da naplate ono što im duguju. Što se dogodilo s Kamenskim, koje se još uvijek na svojoj internetskoj stranici reklamira kao Kuća europske mode, dok lagana glazba svira u pozadini i smjenjuju se modeli u odjeći proizvedenoj u neprekidnoj buci tvorničkog pogona, od čega su, kažu, svi pomalo oglušili? Rasap je počeo prije par godina, kada je Kamensko prešlo u ruke novih vlasnika, a sindikat je upozoravao na moguće nepravilnosti u privatizaciji tvrtke. Od tada su se redale razne investicije i gomilali su se dugovi. Radnice kažu da su im čak plaćali pregled kod privatnog ginekologa, mada za to nije bilo ni potrebe ni novaca.

Jedna od većih investicija bila je kupovina zemljišta u Svetoj Heleni, gdje su im obećavali da će biti ''najmodernija tvornica u Europi''. Na taj se projekt utrošilo dvije godine i tko zna koliko novaca da na kraju ništa ne bi bilo napravljeno, osim što se tvrtka dodatno zadužila na račun tog zemljišta. Sve je na kraju završilo s 32,5 milijuna kuna duga prema radnicima, koji sada tvornicu u koju su uložili tolike godine nazivaju Kućom europske sramote. Radnici otvoreno govore da se tvornica gasila planski, kako bi se vrijedno i veliko zemljište, čak 26.000 četvornih metara u centru Zagreba, odmah pored Trga Francuske Republike, prodalo i na tome dobro zaradilo. Sve to vrijeme, i dok je račun tvrtke blokiran, u Kamensko su dolazili ministri hrvatske Vlade kako bi naručili odijela po mjeri, koje su im onda šivale radnice, ne dobivši za svoj posao plaću.

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković su spremne odgovoriti na svako pitanje, argumentirano i promišljeno, ne boje se ničega, jer, kako kažu, nemaju više što izgubiti. ''Mi smo dovedeni do očaja. Izgubili smo radnički ponos, žensko dostojanstvo, sva prava… Već tolike mjesece dolazimo na posao i radimo od 6.30 do 14.30, a da nam ne daju ni lipe. Svjesni smo da ćemo najvjerojatnije izgubiti posao, ali koja nam je alternativa? Da radimo dalje bez plaće i da nam na kraju ne isplate što su dužni? Nitko ne bi pokrenuo stečaj da nam nije došlo do grla, pa kome je u interesu izgubiti posao? '', pita Đurđa Grozaj. Kaže da joj je strah od poštara postao svakodnevica, jer se boji opomena zbog neplaćenih računa. Mnoge njene kolegice su se već suočile s ovrhama, nagomilanim ratama kredita koje nemaju otkud vratiti, blokiranim računima u bankama pa i s isključivanjem struje. Neke, kaže, nakon posla traže plastične boce i konzerve po smeću, da bi skupile makar štogod.

Tako to ide; država pušta tvrtku da dvije godine ne plaća doprinose i mjesecima ne isplaćuje plaće radnicima, ali ti isti radnici moraju sve svoje novčane obaveze podmiriti. I još su morale poslodavcu garantirati da će na vrijeme isporučiti narudžbu koju su dobili za sezonu proljeće/ljeto 2011. Istom poslodavcu, direktoru Antunu Crlenjaku koji im se ni jednom, kažu, nije ispričao zbog situacije u koju ih je doveo ili ih zamolio za strpljenje dok se ''nešto ne riješi''. Đurđa Krnjak, koju su radnici opunomoćili da ih zastupa na sudu, dodaje da danas radnici nemaju nikakva prava, samo obavezu da rade. ''I još nam se ono malo dostojanstva što imamo uništava. Kod nas se žena ne doživljava kao borac, kao ravnopravni subjekt sa muškarcem pa tako i ovi naši misle da što će te babe nepismene, kako nas nazivaju, napraviti, jer nisu naučili da žene misle svojom glavom. Žene bi se htjele dokazati i izboriti za sebe, ali su uvijek sputavane, ili na poslu ili kod kuće. Mi imamo sreće da nas u našim obiteljima podržavaju inače bi nam bilo nemoguće ovako se boriti'', objašnjava.

Dodatno ih vrijeđa što ih njihove neposredno nadređene kolegice ismijavaju i ponižavaju. To su oni koji spadaju u manjinu radnika Kamenskog, a potpisali su prijelaz u novu tvrtku, čime su dobili dio neisplaćenih plaća, ali i izgubili prava na moguće otpremnine ili naplatu od stečajne mase. ''Bude mi neugodno što sam žena kada vidim što nam žene rade; ismijavaju nas jer mi radimo i ne dobivamo plaću, a one, koje još k tome nisu u direktnoj proizvodnji, dobivaju plaću'', kaže Đurđa Krnjak.

''To nas još više jača'', ohrabrujuće nastavlja druga Đurđa, mada je upravo naš razgovor dočekala potonula, ponavljajući ''Sve u meni plače'' i na rubu da odustane od svega: ''Imam teške trenutke, ali sam zapravo optimistična. Bude me svakog dana sramota kada se švercam u tramvaju jer nemam za kartu, a predaleko stanujem da bih išla pješke i onda u mojim godinama strahujem da ne naiđe kontrola. A obavezna sam dolaziti na posao, ne pitaju me kako. No, što me više ponižavaju, to se ja teže dam slomiti, inat raste u meni. Mi smo naučile da nas se cijeli život gazi i od toga smo ojačale.'' Nakon 35 godina radnog staža, Đurđa je spremna na sve rizike pa i onaj da ostane bez posla. Svjesna je da će je u njenoj 53 godini života teško tko zaposliti, no kaže da će radit bilo što, samo da nije ovisna o drugima. ''Nisam imala mladost jer mi je muž rano umro i ostala sam s dvoje djece koje je trebalo prehraniti, a izgleda da neću imat ni starost'', zaključuje i opet napominje da je ''pozitivac''.

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković su među 574 zaposlenika Kamenskog čija je sudbina neizvjesna. Kažu da im nije jasno kako im ne uspijeva da se netko za njih pobrine i ispita slučaj njihove tvornice, dok ''cijela javnost skoči kada neki drugi sektori dižu uzbunu''. Tekstilne radnice su najzapostavljenija skupina u radničkoj klasi. To što je njihova industrija dominantno ženska ima bez sumnje bitnu ulogu u tome. Da nije tako, ne bi 100.000 mahom žena ostalo bez posla u zadnjih dvadeset godina, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima. Za područja Hrvatske u kojima je smještena većina proizvodnje tekstila, odjeće i obuće – Zagorje, Slavonija, Međimurje, Zagreb – ta je industrija jednako važna kao i brodogradilišta za obalni dio Hrvatske. No, čini se da nije jednako važno tko gubi posao.

[donacija cunterviewa i Barbare Matejčić , dodano 20. rujna 2010.]

http://www.cunterview.net/2010/politika-drustvo-mediji/tekstil-i-slucaj-kamensko

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

on, ona, ili oni?*: on

što radi/rade u ovom trenutku?*: Ustane rano, prerano, odlazi u zahod jednom, popišati se, pa mu probava proradi deset minuta kasnije. Odlazi u zahod drugi put, posrati se, što nije zabavno ako nema ništa za pročitati, makar etiketu na osvježivaču zraka. Makar etiketu na vlastitim gaćama. On je stroj za čitanje, barem u tom trenutku, pred očima mu ne može promaknuti nijedan komadić teksta a da ga on ne pročita. A ponekad, ako je štivo dobro, tamo ostaje tako začitan, i nakon što prođe potreba.

o čemu razmišlja/ju?*: Sigurna sam ovdje u trajanju ove redovne, svakodnevne potrebe, i trenutno mi ne treba ništa više. Mogu, ali i ne moram razmišljati o problemima dana koji je predamnom. Teško je očekivati nešto više od čovjeka koji sere. Da, teško je očekivati bilo što od čovjeka koji sere osim da to što obavlja obavi kako treba. Nitko ne bi mogao očekivati od mene da istovremeno npr. spremam doručak, ili vodim važne telefonske razgovore. Čak ni one nevažne. Kada se zatvorim u zahod, kao da me nema. Kao da proživljavam neku malu, probnu smrt.

čemu se nada/ju?*: Nadam se da svijet i dalje postoji tamo vani i da ovo što untra čujem od njega nije samo snimka svijeta koju netko pušta na malom kazetofonu koji mi je stavio tik uz vrata da bi prikrio od mene činjenicu da svijeta zapravo više nema, da ništa od njega nije ostalo, da sam sam.

[od Lahorke, 18.rujna 2010.] 

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pero je bio zavarivač u Uljaniku. Pero je bio oženjen, otac dvoje djece. Pero je pjevao u mješovitoj klapi Iskre gdje su se miješali zavarivači, tajnice, i jedan pekar za kojega nitko nije znao odkuda je došao. Iskre su pjevale uglavnom na uglatnim obljetnicama i odlascima u mirovinu manje važnih zaposlenika brodogradilišta. Za okrugle obljetnice zvale su se druge klape.
Pero nije imao naročit glas. Ali je imao ambicije. Htio je putovati svijetom na račun svog glasa, no kako je i sam bio svjestan da nije dovoljno dobar pjevač stupio je u klapu s idejom da bi klapa mogla putovati svijetom, a on putovati s klapom. To nije bio nimalo loš plan. Dapače, ostali zavarivači su imali dobre glasove, tajnice također, a za onog pekara su se svi čudom čudili zašto uopće radi kao pekar, kad bi mogao putovati svijetom na račun svog glasa. No ostali zavarivači nisu imali dovoljno ambicija, tajnice bi redovno kasnile na probe zbog prehlađenog podmlatka, a onaj pekar odbijao nastupati kasnije od 16 i 30. Svijetom su putovale neke druge klape.
Zbog svega toga se Pero morao okrenuti svom drugom, neuporedivo većem talentu. Naime, kada bi zavarivanje bilo umjetnost, Pero bi bio Pavarotti, ili Picasso, ili Proust, i putovao bi svijetom. Ničiji varovi u cijelom Uljaniku nisu bili tako lijepi i tako čvrsti. Kada bi inženjeri iscrtali nemoguće spojeve zvalo se Peru da ih provede u djelo. Zato je Pero odlucio duboko dolje u utrobi najnovije gradnje, br. 482, napraviti tajnu sobu samo za sebe. Mimo svih nacrta, koristeći ostatke materijala za koje je znao da nikome neće nedostajati, u skrovitom zakutku Grande Toga, višenamjenskog broad za prijevoz automobila, kamiona i kontejnera, Pero si je izradio sobičak s ventilacijom i prolazima do brodske kuhinje i glavne palube. Kada je sedmogodišnja Nina Sebastijan, učenica drugog razreda Osnovne škole Vidikovac svečano presjekla konop i tako porinula Grande Togo, Pero zavarivač ležao je u svojoj tajnoj odaji bez prozora i pjevušio “Jute san se zajubija”. Krenuo je u svijet.
A onda…

[od 3. smjene, 17. rujna 2010.]

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

SVETVINČENAT 2009.

Maja Đurinović , kulisa.eu

Dnevnik plesnog festivala
Po deseti put Svetvinčenat pleše. Snježana Abramović Milković, osnivačica i umjetnička ravnateljica festivala dočekuje goste i izmjenjuje brze upute s Mirnom Čubranić i Sandrom Babac, osobama za sva pitanja i suradnicama prisutnim od samih početaka. Branko Cvjetičanin (šef tehnike) suvereno preraspoređuje svoju neveliku i brzu ekipu po scenama: trg (Placa) nudi više perspektiva, neke izvedbe su ispred bunara, druge u loži, moguće je korištenje zida Kaštela ili uličice uz crkvu, a vrhunac se svake večeri očekuje na velikoj sceni unutar zidina kaštela Grimani. To prekrasno ljetno kazalište koje pod zvjezdanim istarskim nebom nesumnjivo pojačava doživljaj scenskih događanja je sada i dobro opremljeno tribinama i sve većim brojem mjesta za sjedenje.
Neslužbeno, bez fanfara i podizanja zastave, festival počinje izložbom fotografija X godina festivala Emila Živolića i Andija Bančića u - Kulturnom centru. To je i pravo iznenađenje i - kako kasnije, službeno, saznajemo od Dalibora Macana, načelnika općine Svetvinčenat "poklon" Festivalu za 10. rođendan. Zapravo, još uvijek mi zvuči nevjerojatno, jer nakon iskustva Ane Roje u Kaštel Kambelovcu i zagrebačke Škole suvremenog plesa Ane Maletić u Bogovićevoj 7 - naime, obje škole su izmještene, a ugostiteljski objekti koji su otvoreni u njihovom prostoru vrlo poetično su nazvane "Škola", ovdje se desilo obrnuto! Nekadašnja slavna oštarija Ćuk, već nekoliko godina zatvorena, pretvorena je u prekrasan veliki prostor za rad i edukaciju tijekom godine...

24. srpnja - tradicionalni ples u suvremenom ruhu
Jubilarni festival započeo je velikim scenskim spektaklom umjetnika iz Senegala, predstavom Waxtaan u koreografiji Germaine Acogny i njezinog sina Patricka i izvedbi plesne (Jant-Bi) i glazbene skupine (l'Ecole des Sables). Germaine je utemeljiteljica suvremenog afričkog plesa koja je pokrenula i umjetnički vodila više kompanija i plesnih centara, između ostalog, kao Béjartova suradnica i Mudra Afrique. U svojoj poruci za svjetski Dan plesa (1992.) poslužila se stihovima Leopolda Senghora: Mi smo narod plesa čije noge oživljavaju udarajući o tvrdo tlo . I uistinu, kompaniju Jant-Bi ne čine egzotični, divlji "ratnici", nego sjajni, obrazovani plesači, koji jednako vladaju tradicijom afričkog plesa kao i europskog suvremenog plesnog kazališta. No, dok je, primjerice, antologijsko Joossovo djelo Zeleni stol , groteskno u raspravi političara s maskom za stolom uvod u ratne patnje gdje gospodari Smrt, ovdje će "političari" nakon ritamske rasprave za stolom otići za instrumente, i pokrenuti - ples. Jest da oni drugi plešu kako ovi prvi sviraju, ali to je, čini mi se daleko od naših konotacija i načina razmišljanja i pravo je zajedništvo duha, zvuka i tijela. Zarazni, organski ritam dominira tijelima koja kroz ples stječu samosvijest i osvajaju prostor zračeći ponos i snagu.
Tradicijom se na suvremen način bavila i druga predstava, Koncert za dangubu i zgubidana Rajka Pavlića i Mate Matišića; domaća i već nam poznata, ali uvijek zanimljiva u komunikaciji dvoje vrsnih umjetnika različitih izraza, a bliskih stavova. I gorda u skromnosti i ironična spram aktualne umjetničke stvarnosti.

25. srpnja - večer dueta
Trg je pripao malim ljubavnim pričama, izvrsnim plesnim minijaturama u dvoje. Laura Aris Alvarez (na Kulisi je objavljen razgovor s njom) i Jorge Jauregui Allue, nekadašnji članovi Vandekeybusove grupe Ultima Vez, izveli su dvije koreografije: Y del resto non se nada / A o ostalom ne znam ništa i La era de los cosmonautas / Era kozmonauta . Prva je satkana od međusobnog iščekivanja, čežnje, nemoći, potrebe za podrškom, povjerenja i prepuštanja, a tehnički sva u podupiranju, podmetanju tijela pod tijelo, prijenosu težine i traženju zajedničkog težišta. Jedan drugog diže, nosi, vuče, u grozničavom tempu se nalaze i - odustaju. Drugi duet, Era kozmonauta je duhoviti prikaz odnosa između čovjeka i životinje, kao neki hommage pionirskom, istraživačkom duhu i vremenu otkrivanja i pripitomljavanja prirode.
Slovenski par Rosana Hribar i Gregor Luštek izveo je svoju koreografiju 10 godina (naslov se odnosi na njihov privatni i profesionalni "jubilej", i kao neki brzinski rezime ). To je briljantni i u jednom dahu izveden duet, u stalnoj i furioznoj mijeni međusobnih odnosa. Nježni i divlji, beskrajno su uigrani u prepoznavanju svakog miga i impulsa i anticipiranju pokreta tijela onog drugog. U Kaštelu su nastupili Jordi Cortés i Damián Munoz (grupa Alta realitet iz Španjolske) kao autori i izvođači predstave Ölelés . Muški duet, višeznačan i nikada do kraja definiran u odnosu, pun je napetosti i zaustavljenih pokreta, pomalo i mističan u simbolici (buket bijelih ljiljana, klatno na kojem visi tijelo, čaše s crvenim vinom), oscilira između pristojnog taktiziranja, krivnje, otvorenog sukoba i povlačenja. Mučan i taman, fizički zahtijevan i grub ( jer sve su priče napisane sjemenom i krvlju... ), ovaj teatar ne donosi pravo rješenje nego ostaje dosljedan ideji da vrijeme ništa ne liječi .

26. srpnja - tijelo zadano formom, ograničeno prostorom
Plesačica Isabelle Schad i vizualni umjetnik Laurent Goldring zajedno potpisuju koreografiju djela Unturtled . Riječ je o duljem zajedničkom istraživanju, oblikovanju drugačijeg, nekonvencionalnog tijela, koje uz pomoć kostima poprima nove forme. Na trenutak čudna lutka / klaun, ili posve apstraktna forma koja diše, Isabelle spretno (poput kornjače, na što aludira naslov) skriva pravo tijelo i pronalazi (kostimom) skriveni mehanizam impulsa i pokreta kojim stvara privid novih tijela .
I dok se Isabelle igra sakrivena ispod oklopa , njemački kvartet Commedia Futura pod vodstvom Felixa Landerera u Up to 70 cm proširuje pretijesne prostore. Stolovi (s kojima igraju individualno, u kombinacijama i zajedno tvoreći veću plohu) im omogućuju drugu razinu, podjelu i razigranost prostora, ali i vrlo ograničenu površinu. Mladi, brzi, spretni i izražajni, u dobrom tempu i koreografskom ritmu mijenjaju situacije i odnose. Iznimno su upečatljiva ostala posljednja dva, međusobno suprotna dueta: jedan suptilan u zajedničkom disanju i osluškivanju i rješenju kretanja u dvoje, i drugi, gdje su On i Ona u suprotnom tempu i Ona stalno bježi, u nervozi, nesigurnosti i nedostatku povjerenja u mogućnost dijeljenja zajedničkog prostora.
I na kraju te večeri, zapravo već duboko u noć, grupa od samo četrdesetero osoba ima privilegiju ući u jednu od dvorana Škole i "dobiti" samo svoj ples. Prema konceptu Marjane Krajač i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla u događanju pod naslovom Simple life četvero plesača (Pavle Heidler, Zrinka Lukčec, Martina Nevistić i Marjana Marjančić) je pripremilo po 10 plesnih minijatura, dakle svaki gledatelj je imao ekskluzivno pravo na svoj ples. Istovremeno, gledatelj ne može uspostaviti komunikaciju sa (svojim) izvođačem i (svojim) djelom, nego (ipak!) pasivno sudjeluje u primopredaji djela. Tako da s jedne strane jest povlašten, ali se s druge osjeća uskraćen za onih ostalih 39 minijatura (koje se čine vrlo zanimljive dok vani, čekajući svoj red, prelistavate 40 bilježnica - "dnevnika" rada nastale u "manufakturi plesova.), i u izoliranosti svog doživljaja nema nikakvu mogućnost usporedbe...

27. srpnja - ritual i pročišćenje
Dan je žalosti posvećen žrtvama nesreće vlaka (odnosno žrtvama ljudske gluposti, površnosti i pohlepe) kojoj se pridružuje vijest o smrti Mercea Cunninghama. Ali njegova se čini lijepom i teško dostižnom: u 90-oj, doma, u snu.
Smrt je bila prisutna i na sceni i to kao najpoetičniji trenutak predstave A propos de butterfly Joséa Besprosvanyja. Predstava inače prepuna (= previše puna) audiovizualnih dosjetki u smislu autorske autoironije spram svrhe, značenja i, u krajnjoj liniji, posljedica umjetničkog djela (može li se njime mijenjati svijet?) kao i sarkazma spram svijeta i konkretno, američke politike, imala je okosnicu u Puccinijevoj operi Madame Butterfly (glavni muški lik koji izaziva tragediju je površni američki oficir Pinkerton). Autor, i sam stalno prisutan u polutami scene sumnjičavo i na glas prati tijek svoje predstave tražeći joj smisao. Kako uopće u kontekstu suvremene stvarnosti (vrijeme Busha) shvatiti i prezentirati na sceni samoubojstvo iz ljubavi? I iako ideja predstava nije pronađena do kraja (osim same igre) lik male tragične Cho Cho San je ostvaren silno dirljivo, nježno i - neobično. Naime ona je živa plesačica koja izgleda kao bunraku lutka i kreće se lagano, pažljivo vođena pokretima plesača/lutkara. U toj savršeno izvedenoj, a simboličnoj u smislu manipulacije igri ona dosljedno prolazi svoju priču sve do ritualnog harakirija.
U okviru prezentacije Škole suvremenog plesa Ane Maletić, nastupile su učenice s koreografijama 1, 2, 3... kreni (kor. Renata Vraneković) i 4 u 1 (kor. Adrijana Barbarić), a ja sam pokušala podsjetiti na plesne korijene, povijesni lik i koreografsko djelo (prikazani su dijelovi iz koreografija Veze i Magije ) osnivačice Škole i lani objavljenu monografiju Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić, životopis u izdanju Hrvatskog instituta za pokret i ples.
Na kraju večeri nevjerojatno snažan i organiziran scenski kaos u loži. Bolo Alexeya Tarana dolazi kao produkcija iz SAD-a ali je tipične ekspresije ovog autora iz Venezuele. Uz njega su, sabijeni u tom malom prostoru, poput kaveza napučenom žicama, bazenom, instrumentima Carla Forte i Omar Roque (ujedno i autor glazbe). Organska i bijesna izvedba udara na sva čula, ali ne odbija nego kao da vrištanjem tijela (uz zvuk koji bi se mogao opisati najbliže kao psihodelični punk) izbacuje protest, bunu, oslobođenje svih nataloženih frustracija, zabrana i prisila. Pročišćenje vodom i smirujući završni song odlično su zaokružili kao neki scenski ritual pročišćenja.

28. srpnja - u znaku Nižinskog
Iako je nesumnjivo festival završio pod dojmom čežnje za skokom u ono nešto više i drugačije, ne treba zaboraviti nastup Studija za suvremeni ples i predstavu Maje Drobac Duh (sklon promjeni) . Predstava koja je nedavno imala premijeru na (velikoj) sceni Velike Gorice u komornom ambijentu svetvinčentske lože zaživjela je na bolji način otkrivajući posve nove dimenzije izvedbe, (što možda nije loše imati u vidu u daljnjem životu projekta?).
Također treba primijetiti iznenađujuće likovne intervencije u prostoru, koje bi osvanule uvijek na drugom mjestu, kao da i ti likovi/oblici izrađeni iz različitih materijala u likovnoj radionici pod vodstvom Jadranke Krušlin-Korda i Dragice Pehar-Krmpotić plešu po Placi. Šteta što nestaju iznenada kao što se i pojavljuju...
Božanski plesač, čovjek-ptica, Božji klaun - Vaclav Nižinski nije samo jedan od najznačajnijih imena svjetske povijesti plesa, vjerojatno prvo ime baletne avangarde 20. stoljeća, nego je sve više i simbol suvremenog umjetnika. Njegovo tijelo je uistinu dosizalo nevjerojatne visine, ali ikarovski duh je išao i više, do puknuća.
Poslijepodne jednog fauna Nižinskog na glazbu Igora Stravinskog bio je ispit 4. semestra (2008.) odsjeka za glumu i lutkarstvo Umjetničke akadmije u Osijeku iz područja pokreta, vezanog uz temu plesnog modernizma. Mentorica, Barbara Matijević prenijela je rekonstruiranu koreografiju fauna studentima, a na festivalu u Svetvinčentu su nastupili Goran Guksić i Andrea Giordani (koji su u međuvremenu sami rekonstruirali i plesnu partituru velike nimfe).
Bio je to, pokazalo se, odličan uvod u veliku predstavu španjolske grupe Transit Dansa i koreografkinje Marie Rovira Vinas: El salto de Nijinski . Nadahnuta znamenitim, srećom zabilježenim, čudesnim, nepripremljenim skokom Nižinskog (tada već ostarjelog, i nakon psihičkog sloma, posve otupjelog umjetnika) u baletnoj dvorani, ali i scenskim djelom, a zasigurno i umjetnikovim dnevnikom, ova predstava je i posveta i poziv na - skok. Sedmero sjajnih plesača izvodi precizno, gusto tkanje pokreta, kao neku temu s varijacijama, u kojem prepoznajemo za Nižinskog karakteristične (i slikama ovjekovječene) stavove i geste: mistični Faun, strasni, divlji Rob iz Šeherezade , poetična Ruža iz Spectre de la rose , tragični lutak Petruška... Sve te uloge se pretapaju u dinamici i strasti tijela i krhkosti duše. Moćni rob se lomi kao krhki lutak, a iza svakog zaleta i skoka slijedi pad. U snažne grupne scene diskretno su i suptilno umetnuta sola (kao predah i bolna usamljenost u razgovoru s Bogom), dueti i terceti, koji mogu asocirati na poznate, i zapravo presudne biografske detalje, kao što je veza, pa onda sukob s Djagiljevim, brak s Romolom... A baletna djela koja je proslavio svojom interpretacijom najednom postaju simbolična anticipacija stvarnih događaja.
Večer za sjećanje - u iščekivanju sljedećeg Festivala.

[donacija Festivala plesa i neverbalnog kazališta, Svetvinčenat, 2. rujna 2010.]

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ča je to za je'no, kakova je to bliza tuđina, ja to niš' ne prepoznajen, čuda je daleko, na stotine milja, oni zaliv raški ča s Kvarnerom se spaja. O'de samo glas betona ljude s trpkom nadom napaja, da jin misli stanu, kad dojdu do cilja: selo samo stoji, loza, bor i placa, hiže di su bile, bazeni su sada, sa lozon i smokvon, kadi je teplinja, Bože, ki sad tuda veselo koraca, čigova je u baji smrdljiva škovaca?

Dom ni naš već tamo, kurva kuna njima, draga lipa nama, domaćega praga prodali smo stara, od svega milija. Ma ne i od šolda. Tuja sila, majko, tako nas razdili, jedni neće biti, drugi nisu bili, tuja moć, ča silon zakon dili, učini i od njih i od nas turište, na vlastitoj zemlji, dega, calen bite: to je dilo ljudsko, Bog ni tako štija. Al ča znade višnji ča je verešija.

--------------------------------------------------------------------------------------------

PROJEKT POLUOTOK je vlasništvo svih koji mu doprinose, kao pisci, urednici, ili čitatelji, što znači da PROJEKT POLUOTOK nije ničije vlasništvo, već je izraz želje svih koji u njemu sudjeluju da komuniciraju putem književnosti. S tim u skladu, sav sadržaj ovih stranica može se slobodno koristiti u sve osim komercijalne svrhe. 2010-2011.